URANTIJA

Prije nego što će povesti dvanaestoricu u kraću posjetu okružju Cezareje Filipove, ugovorio je s Davidovim glasnicima da odu u Kafarnaum u nedjelju 7. kolovoza, kako bi se našao sa svojom obitelji. Prema dogovoru, trebali su se naći na Zebedejevom brodu koji je služio i kao radionica. David Zebedejev je ugovorio s Judom, Isusovim bratom, da se okupi cijela obitelj – Marija i sva Isusova braća i sestre – i Isus je otišao s Andrijom i Petrom na ovaj sastanak. Marija je svakako namjeravala otići na ovaj sastanak sa svom svojom djecom, ali grupa farizeja, znajući da je Isus bio na drugoj strani jezera u Filipovim domenama, odluči pozvati Mariju kako bi saznali o Isusovom boravištu. Mariju je jako uznemirio dolazak ovih poslanika i kako su opazili napetost i nervoznost cijele obitelji, zaljučili su da ih se Isus spremao posjetiti. Tako su se utaborili u Marijinom domu i nakon što su uputili poziv za pojačanje, strpljivo su počeli čekati na Isusov dolazak. I ovo je, naravno, djelotvorno spriječilo planirani sastanak između Isusa i njegove obitelji. Više puta ovog dana Juda i Ruta pokušaše umaći farizejskoj prismotri kako biposlali riječ Isusu, ali nisu uspjeli u svojim nastojanjima.

Tijekom ranog poslijepodneva, Davidovi glasnici doniješe riječ Isusu da se farizeji uteboriše na samom pragu Marijine kuće i on stoga odustade od namjere da posjeti svoju obitelj. I tako se ponovo dogodilo, bez njihove krivice, da Isus i njegova zemaljska obitelj nisu uspjeli uspostaviti kontakt.

1. SAKUPLJAČ POREZA U HRAMU

Kako se Isus s Andrijom i Petrom zadržavao pored jezera u blizini broda koji je služio kao radionica, pristupi im ubirač hramskog poreza te prepoznavši Isusa, pozva Petra na stranu govoreći: “Zar vaš učitelj ne plaća hramskoga poreza?” Petar isprva htjede pokazati ozlojađenost samom idejom da Isus treba učiniti doprinos održanju religioznih aktivnosti svojih zakletih neprijatelja, ali kad opazi naročiti izraz na licu pobirača poreza, ispravno zaključi da ih je čovjek namjeravao uhvatiti u nepoštivanju običaja koji je nalagao plaćanje pola statera u prilog hramskoj službi u Jeruzalemu. Petar prema tome odgovori: “Naravno da Učitelj plaća hramski porez. Ti pričekaj pored kapije, a ja ću se vratiti s porezom.”

Ali Petar ovako reče u žurbi. Juda je nosio novce, ali on je bio na drugoj strani jezera. Ni Petar, ni njegov brat, ni Isus nisu ponijeli ništa novaca. I kako su znali da su ih farizeji tražili, nisu mogli otići u Betsaidu u potrazi na novcima. Kad Petar reče Isusu o pobiraču i kako mu je obećao platiti porez, Isus odgovori: “Ako si obećao, onda trebaš platiti. Ali čime možeš održati svoje obećanje? Hoćeš li još jednom postati ribar kako bi održao riječ? U svakom slučaju, s obzirom na okolnosti, dobro je platiti porez. Nećemo im dati razloga da se uvrijede našim stavom. Dok mi ovdje čekamo, hajde na more i baci udicu, i kad prodaš ribu na pijaci, plati pobiraču i ime sve trojice.”

Ove je riječi čuo određeni tajni agent u službi Davida koji stajaše u blizini i koji signalom uputi poziv svome suradniku koji je ribario u blizini obale da mu smjesta dođe pomoći. Tek što se Petar uputi na more da baci udicu, ovaj mu glasnik sa svojim prijateljem ribarom dade nekoliko velikih košara ribe, te mu pruži pomoć da ih odnese do obližnjeg trgovca ribe koji uze što su imali plaćajući dovoljno tako da su uz mali dodatak od Davidovog glasnika, imali dovoljno da plate hramski porez da tri osobe. Pobirač prihvati porez bez globe radi zakašnjenja, kako su već dulje biliodsutni iz Galileje.

Nije čudno što je prema vašim zapisima Petar ulovio ribu sa staterom u ustima. U ovo su doba kolale mnoge priče o blagu koje se nalazilo u ustima ribe; ove su pripovijedi o ovom više-manje čudnovatom događaju bilo stvar svakodnevnog života. Dok se Petar spremao poći prema čamcu, Isus pola u šali reče: “Čudno je što sinovi kralja moraju plaćati porez; obično stranci moraju platiti porez za održavanje dvora, ali najbolje da ne dajemo kamen spoticanja ovim vlastima. Hajde onda! možda uloviš ribu sa staterom u ustima.” Nakon što ovih Isusovih riječi i nakon što se Petar tako brzo vratio s hramskim porezom, nije čudno što je cijela epizoda zabilježena u Evanđelju po Matiji kao čudesno djelo.

Isus je s Andrijom i Petrom čekao pored obale gotovo do same zore. Glasnici doniješe riječ da se Učiteljeva kuća još uvijek nalazila pod prismotrom; nakon što se smrači, trojica odustaše od čekanja, te se ukrcaše na brod i polagano veslajući krenuše prema istočnoj obali Genezaretskog jezera.

2. U BETSAIDI JULIJEVSKOJ

U ponedjeljak, 8 srpnja, dok se Isus s dvanaestoricom apostola utaborio u Magadanskom parku u blizini Betsaide Julijevske, više od stotinu vjernika, evangelista, pripadnica ženskog zbora, kao i drugih osoba zainteresiranih za utemeljenje nebeskoj kraljevstva dođe iz Kafarnauma na vijećanje. Dođoše i mnogi farizeji koji su čuli da se Isus ovdje nalazio. U ovom su se razdoblju određeni saduceji ujedinili s farizejima u nastojanju da uhvate Isusa. Prije nego što će održati zatvorenu sjednicu s prisutnim vjernicima, Isus održa javni sastanak kojem prisustvovaše i farizeji koji nastojaše isprovocirati Učitelja te na druge načine remetiti sastanak. Kako reče vođa onih koji su nastojali poremetiti zbor: “Učitelju, tražimoda nam daš znak svog učiteljskog autoriteta koji će ostati u baštinu budućim naraštajima, tako da svi ljudi znaju da si bio Božji poslanik.” I Isus odgovori: “Kad nastane večer, govorite, ´Bit će lijepo vrijeme jer je nebo crveno; a kad osvane dan, kažete da će biti oluja jer je nebo crveno i mutno. Kad vidite kako se podiže oblak na zapadu, kažete da će biti kiše; kad vjetar puše s juga, kažete da će biti žestoka vrućina. Kako je moguće da tako dobro znate protumačiti izgled neba, a znake vremena ne znate? Znak je već predstavljen onima koji poznaju istinu; ali pokvarenom i licemjernom narašaju neće se dati nikakav znak.”

Kad ovo reče, Isus ih ostavi kako bi se spremio za večernji sastanak sa svojim učenicima. Na ovom sastanku odlučiše poduzeti ujedinjenu misiju u svim gradovima i selima Dekapolisa čim se Isus s dvanestoricom vrati s planirane posjete Cezareji Filipovoj. Učitelj sudjelovaše u planiranju dekapolske misije i dok je raspuštao svjetinu, reče: “Kažem vam, čuvajte se farizejskog i saaducejskog kvasca. Nedajte da vas zavara njihovo učenje i njihova duboka odanost religioznim formama. Jedino tražite duh živuće istine i moć istinske religije. Neće vas spasti strah mrtve religije, već vjera živućeg iskustva u duhovnim stvarnostima kraljevstva. Ne dopustite predrasudama da vas zasljepe i ne dajte strahu da vas paralizira. I ne dozvolite štovanju tradicije da izobliči vaše razumijevanje tako da vam oči izgube vid i da vam uši izgube sluh. Istinska religija nema za cilj jedino osiguranje mira, već prije osiguranje napretka. I ne može biti mira u srca niti napretka u umu ako se svesrdno ne zaljubite u istinu, u ideale vječnih stvarnosti. Pred vama se otvaraju pitanja života i smrti – zlih zadovoljstava vremena protiv ispravnih stvarnosti vječnosti. Čak se i sada trebate početi oslobađati od okova straha i sumnje dok počinjete ulaziti u novi život vjere i nade. I kad se u vašoj duši probude osjećaji koji vas navode na službu svojim bližnjima, nemojte ih stišavati; kad vam se u srcu podignu osjećaji ljubavi prema svojim bližnjima, dopustite izražaj ovih poriva u vidu inteligentne službe stvarnim potrebama vaših bližnjih.”

3. PETROVA ISPOVIJED

U utorak ranog jutra, u pratnji dvanaestorice apostola, Isus napusti Magadanski park i ode u Cezareju Filipovu, glavni grad domene tetrijarha Filipa. Cezareja Filipova predstavlja područje izvanderne ljepote. Smještena je u dražesnoj dolini između panoramskih brda na mjestu gdje Jordan izvire iz podzemne spilje. Prema sjeveru se pruža pogled na uzvisine Hermonskog gorja, dok se s planina na jugu otvara veličanstven pogled na gornji Jordan i Genezaretsko more. Isus je bio na Hermoskom gorju vezano uz početne događaje pri radu na utemeljenju kraljevstva, dok se ovom prilikom, uoči početka završnog stadija svoje djelatnosti, želio vratiti na ovu planinu iskušenja i pobjede, gdje se nadao da bi apostoli usvojili novo gledište svojih odgovornosti i stekli novu snagu kojom će suočiti buduća iskušenja. Dok su putovali pored puta, otprilike prolazeći pored Meromove vode, apostli započeše razgovor među sobom o skorašnjim događajima u Feniciji i drugdje, govoreći o primitku njihove poruke na različitim mjestima i načinu na koji su različiti narodi promatrali njihovog Učitelja.

Dok se zaustaviše na ručak, Isus iznenada suoči dvanaeestoricu s prvim pitanjem koje je ikad postavio o samom sebi. On ih upita ovo iznenađujuće pitanje: “Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?”

Isus je proveo više mjeseci nastojeći poučiti ove apostole o prirodi i karakteru nebeskog kraljevstva, i dobro je znao da ih je u ovom času trebao podrobnije upoznati sa svojom vlastitom prirodom kao i svojim vlastitim odnosom naspram nebeskog kraljevstva. I sada, dok su sjedili na dudovom drvetu, Učitelj se spremao održati jednu od najbitnijih pouka tijekom cijele svoje suradnje s odabranim apostolima.

Više od polovice apostola ponudiše odgovor na Isusovo pitanje. Rekoše mu da ga svi njegovi poznanci drže za proroka ili nesvakidašnjeg čovjeka; da čak i njegovi neprijatelji strahuju od njega, objašnjavajući da njegove moći moraju doći od suradnje s knezom đavla. Rekoše mu da određeni žitelji Judeje i Samarije koji ga nisu osobno sreli, drže za uskrslog Ivana Krstitelja. Petar je objasnio da su različite osobe u različito vrijeme poredile Isusa s Mojsijem, Ilijom, Izaijom i Jeremojom. Nakon što je saslušao ovo izviješće, Isus stade na noge i gledajući dvanaestoricu apostola koji su sjedili oko njega u krugu, sa zapanjujućim naglaskom široko mahnu rukom rukom i zapita, “A za koga me vi držite?” Za ovim riječima uslijedi trenutak napete tišine. Dvanaestorica ne mogoše skinuti očiju s Učitelja i Šimun Petar, skočivši na noge, povika: “Ti si Izručitelj, Sin Boga živoga.” Na to jedanaestorica apostola pohitaše na noge, kako bi pokazali suglasnog s Petrovim riječima.

Isus ih zatim pozva da ponovo sjednu na svoja mjesta i stojeći pred njima, reče: “Ovo vam je objavio Otac moj. Došlo je vrijeme kad trebate upoznati istinu o meni. Ali za sada vam kažem da nikome ne govorite o meni. Idemo na put.”
I tako su nastavili s putovanjem prema Cezareji Filipovoj, gdje stigoše kasno naveče zaustavivši se u domu Celsusa, koji ih je očekivao. Ove noći apostoli ne mogoše spavati; očigledno su počeli osjećati da se blizio svršetak ovih bitnih događaja u njihovom životu i u radu u korist kraljevstva.

4. GOVOR O KRALJEVSTVU

Sve od kad je Isus primio krštenje od Ivana i od kad je u Kani pretvorio vodu u vinu, apostoli su ga s vremena na vrijeme praktično prihvaćali kao Mesiju. Tijekom kraćih razdoblja neki od njih uistinu vjerovaše da je bio očekivani Izručitelj. Ali kad god bi se ove nade formirale u njihovim srcima, Učitelj bi ih razbio nekim teškim riječima ili djelima koja su rezultirala razočaranjem. Dogo su bili u stanju uznemirenosti zahvaljujući sukobu između ideja o očekivanom Mesiji koje su držali u svojim umovima, i iskustva svoje svakodnevne suradnje s ovim nesvakidašnjim čovjekom koje su držali u s svojim srcima.

Bilo je to u srijedu poslije podne, dok se apostoli okupiše prilikom večernjeg objeda u Celsusovom vrtu. Tijekom najvećeg dijela večeri i nakon što se digoše ovog jutra, Šimun Petar i Šimun Revnitelj iskreno nastojaše navesti svoju braću da svesrdno prihvate Učitelja, ne samo kao Mesiju, već i kao božanskog Sina živog Boga. Dva Šimuna su se gotovo u cjelosti slagala u svojoj ocjeni Isusa, te su svesrdno nastojala navesti svoju braću da svesrdno prihvate njihova gledišta. Dok je Andrija nastavio djelovati kao glavni upravitelj apostolske grupe, njegov brat Šimun Petar je sve više i na temelju sveopće suglasnosti, postajao glasnogovornik dvanaestorice.

Učitelj se pojavi oko podneva, dok su svi sjedili u vrtu. Na licima su nosili izraz svečane ozbiljnosti i svi stadoše na noge kad se Isus približi. On ih oslobodi napetosti svojim prijateljskim i bratskim osmijehom kojim se tipično koristio kad god bi njegovi učenici preozbiljno uzeli sebe ili nešto što ih se ticalo. Zapovijednički im dade znak da sjednu. Dvanaestorica nikad više nisu pozdravili svog Učitelja tako što bi stali na noge. Vidjeli su da on nije odobravao ovako površan izraz poštovanja.

Nakon što su završili s objedom i započeli s raspravom o predstojećem putovanju Dekapolisom, Isus ih iznenada pogleda u oči govoreći: “Sada, nakon što je prošao cijeli dan od kad ste postigli suglasnost sa Šimunom Petrom u vezi identiteta Sina Čovječjeg, htio bih znati da li još uvijek držite ovo gledište?” Nakon što čuli ove riječi, dvanaestorica stadoše na noge i koraknuvši prema Isusu, Šimun Petar reče: “Istina je, Učitelji, još uvijek se držimo ovog gledišta. Mi vjerujemo da si ti Sin Boga živoga.” I Petar sjede i pridruži se svojoj braći.

Stojeći pred njima, Isus reče dvanaestorici: “Vi ste moji adabrani poslanici, ali znam da s obzirom na okolnosti, niste postigli ovo gledište na temelju posve ljudskog znanja. Ovo je otkrivenje duha moga Oca vašim unutarnjim dušama. I kad stoga vidim kako učinite ovu ispovijed uvidom duha moga Oca koji živi u vama, izjavljujem da na ovim temeljima mogu izgraditi bratstvo nebeskog kraljevstva. Na ovoj stijeni duhovne stvarnosti mogu izgraditi živi hram duhovnog bratstva u vječnim stvarnostima Očevog kraljevstva. Sve sile zla i sve vojske grijeha ne mogu pobijediti ovo ljudsko bratstvo božanskog duha. I dok duh moga Oca uvijek mora biti božanski upravitelj i nadglednik sviju koji prihvate spone ove duhovne zajednice, vama i vašim baštinicima dajem ključeve spoljašnjeg kraljevstva – autoritet nad vremensko-zemaljskim poslovima – društvenim i ekonomskim obilježjima ove povezanosti muškaraca i žena u kraljevstvu.” I ponovo ih je upozorio da trenutno nikome ne govore da je bio Sin Božji.

Isus je počinjao stjecati vjeru u odanost i integritet svojih apostola. Učitelj je shvaćao da ona vjera koja je bila u stanju podnijeti ono što su njegovi odabrani predstavnici odskora ponosili, nesumnjivo mora biti u stanju podnijeti teška iskušenja koja su ih čekala i izići iz ovog perioda prividnog sloma njihovih nada u novu svjetlost novog duhovnog razdoblja, te stoga biti u stanju prosvijetliti svijet koji počiva u tami. Na ovaj je dan Učitelj počeo vjerovati u vjeru svojih apostola, izuzev jednog.

I od ovog je dana na dalje isti ovaj Isus radio na izgradnji živog hrama koji je počivao na istim vječnim temeljima božanskog statusa sina i svi koji naknadno svjesno postanu sinovi Boga, predstavljaju ljudske kamene temeljce koji ulaze u sastav ovog živog hrama sinova, podignutog u čast i u slavu mudrosti i ljubavi vječnog Oca duhova.

I kad završi s ovim riječima, Isus posla dvanaestoricu da odu nasamo u brda kako bi sve do večernjeg objeda proveli vrijeme tražeći mudrost, snagu i duhovno usmjerenje. I oni učiniše onako kako im je Učitelj rekao.

5. NOVI KONCEPT

Novo i svježe obilježje Petrove ispovijedi počiva u jasnom priznanju činjenice da je Isus bio Božji Sin nesumnjive božanstvenosti. Sve od njegovog krštelja i od svadbe u Kani, ovi su ga apostoli smatrali Mesijom, ali prema židovskom konceptu nacionalnog izručitelja ovaj Mesija nije imao božansku prirodu. Židovi nisu poučavali da je Mesija vuče porijeklo iz božanstvenosti; on je bio “pomazanik,” ali teško da su ga smatrali “Božjim Sinom.” Prilikom druge ispovijedi više su naglasili njegovu spojenu prirodu, blaženu činjenicu da je bio Sin Čovječji kao i Sin Božji i upravo ova velika istina o jedinstvu ljudske i božanske prirode predstavlja to što je Isus proglasio kamenom temeljcem pri izgradnji nebeskog kraljevstva. Isus je nastojao živjeti svij zemaljski život i završiti svoju misiju darivanja u obličju Sina Čovječjeg. Njegovi su učenici bili naklonjeni smatrati Isusa očekivanim Mesijom. Kako je znao da nikad neće ispuniti njihova mesijanska iščekivanja, nastojao je preobraziti njihove mesijanske ideje kako bi bio u stanju ono bar djelomično susresti njihova iščekivanja. Ali ovo je prilikom mogao opaziti da je teško mogao ostvariti ove planove. Stoga je odlučio otvoreno obznaniti treći plan – otvoreno proglasiti svoju božanstvenost, priznati istinitost Petrove ispovijedi i izravno proglasiti dvanaestorici da je bio Sin Božji.

Tijekom tri godine, Isus je proglašavao da je bio “Sin Čovječji,” do su za ovog razdoblja apostoli sve više insistirali da je dio očekivani židovski Mesija. On je ovom prilikom obznanio da je bio Sin Božji, te je na ovom konceptu spojene prirode Sina Čovječjeg i Sina Božjeg odlučio izgraditi kraljevstvo nebesko. Odlučio je odustati oda daljih nastojanja da ih uvjeri da nije bio Mesija. Ovom im je prilikom hrabro nastojao obznaniti svoj identitet i zatvoriti oči pred njihovim odlučnim nastojanjem da ga nastave smatrati Mesijom.

6. DOGAĐAJI NAREDNOG POSLIJE PODNEVA

Isus provede još jedan dan s apostolima kod Celsusa, čekajući na glasnike koji su trebali donijeti novce od Davida Zedejevog. Nakon pada Isusove popularnosti među masama, uveliko su opali i njihovi prihodi. Kad dođoše do Cezareje Filipove, imali su praznu blagajnu. Matija ovom prilikom nije želio ostaviti Isusa i svoju braću više nije imao svojih novaca koje je mogao dati Judi, kao što je toliko puta znao učiniti. Unatoč tome, David Zebedejev je ispravno znao predvidjeti gubitak prihoda te dati upute svojim glasnicima da, prlikom putovanja Judejom, Samarijom i Galilejom, prikupe i predaju novce prognanim apostolima i njihovom Učitelju. I ovi su glasnici tako uvečer stigli iz Betanije sa sumom koja je bila dovoljna da osigura apostolske potrebe sve do početka dekapolske turneje. Matija je upravo očekivao prihode od prodaje posljednjeg komada imovine u Kafarnaumu, kako je uredio da se ovi novci anonimno predaju u Judine ruke.

Ni Petar ni drugi apostoli nisu imali adekvatan koncpet Isusove božanstvenosti. Nisu spoznali početak nove epohe u Učiteljevom yemaljskom životu, trenutak preobrazbe njihovog učitelja i iscjeljitelja u novoizgrađenu ideju Mesije – Božjeg Sina. On ovog se časa na dalje u Učiteljevoj poruci javlja nova nota. Do tada, jedini ideal njegovog života počiva u otkrivenju Oca, dok jedina ideja njegovog učenja počiva u nastojanju da predoči cijelom svom svemiru personifikaciju te blažene mudrosti koju čovjek jedino može spoznati procesom življenja. On je došao da mi imamo život i da ga imamo u izobilju.

Isus se ovom prilikom nalazio na početku četvrtog i posljednjeg stadija svog ljudskog života u tjelesnom obličju. Prvi stadij počiva u njegovom djetinjstvu, godinama nejasne i djelomične svjesnosti vlastitog porijekla, prirode i sudbine u obličju ljudskog bića. Drugi stadij predstavlja fazu sve veće svjesnosti , godina mladosti i rane zrelosti, perioda jasnijeg razumijevanja svoje božanske prirode i ljudske misije. Ovaj je drugi period završio s iskustvima i otkrivenjima vezanim uz njegovo krštenje. Treći stadij Isusovog zemaljskog iskustva započinje s krštenjem, kroz godine njegove službe u ulozi učitelja i iscjeljitelja, sve do bitnog časa Petrove ispovijedi u Cezareji Filipovoj. Ovaj treći period njegovog zemaljskog života obuhvaća razdovlje kad ga njegovi apostoli i neposredni učenici poznaju kao Sina Čovječjeg i kad ga počinju smatrati Mesijom. Četvrti i posljednji period njegove zemaljske staze započinje ovdje u Cezareji Filipovoj i nastavlja se sve do krštenja. Ovaj stadij njegove službe nosi obilježje priznanja vlastite božanstvenosti i obuhvaća rad njegove posljednje godine života u tjelesnom obličju. Tijekom četvrtog perioda, dok ga većina njegovih učenika još uvijek smatra Mesijom, on postaje poznat apostolima kao Božji Sin. Petrovo priznanje označava početak novog razdoblja potpunijeg ostvarenja istine njegove blažene misije u ulozidarovanog Sina na Urantiji u korist cijelog svemira i ono bar nejasno priznanje ove činjenice od njegovih odabranih apostola.

Isus je taj način pružio primjera svojim životom onome što je poučavao u svojoj religiji: rastu duhovne prirode vještinom živog napretka. On nije naglašavao, onako kako su to činili njegovi učenici, neprestanu borbu između duše i tijela. On je prije poučavao da duh lako nadvladava dušu i tijelo i da usješno gradi produktivnu pomirbu u ovom sukobu između intelektualne i instiktivne prirode.

Od ovog se časa pridaje novi značaj svim Isusovim učenjima. Prije Cezareje Filipove, predstavljao je evanđelje kraljevstva kao njegov glavni učitelj. Nakon Cezareje Filipove, pojavio se ne samo kao učitelj, već i kao božanski predstavnik vječnog Oca, sami centar i obujam ovog duhovnog kraljevstva, koji je trebao izvršiti sve ove aktivnosti kao ljudsko biće, Sin Čovječji.

Isus je iskreno nastojao povesti svoje učenike u duhovno kraljevstvo kao učitelj, zatim kao učitelj-iscjeljitelj, ali oni to nisu htjeli prihvatiti. On je dobro znao da njegova zemaljska misija nikako ne može ispuniti mesijanska iščekivanja židovskog naroda; stari proroci su predočili Mesiju kakv on nikada nije mogao postati. On je nastojao utemeljiti Očevo kraljevstvo kao Sin Čovječji, ali njegovi ga učenici nisu htjeli pratiti pri ovoj pustolovini. Nakon što se uvjerio u ovu činjenicu, Isus je odlučio susresti svoje učenike na pola puta, te na taj način otvoreno preuzeti ulogu darovanog Božjeg Sina.

Apostoli su stoga imali prilike čuti dosta novih činjenica dok im je Isus ovako govorio u vrtu. I neke njegove riječi zvučaše čudno čak i njima. Među drugim zapanjujućim proglasima, čuli su slijedeće:

“Od ovog časa na dalje, ako nam tko hoće ići za nama, taj neka preuzme odgovornosti sina i nema me slijedi. I nakon što vas ja napustim, nemojte misliti da će vas svijet tretirati bolje nego što je tretirao vašeg Učitelja. Ako me volite, priremite se dokazati ovu ljubav svojom voljnošću da podnesete najveću žrtvu.

“I dobro pazite ne moje riječi: I nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike. Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da daruje svoj život kao poklon svim ljudima. Kažem vam da sam došao da nađem i da spasim one koje su izgubljeni.”

“Ni jedna osoba ovoga svijeta ne pozna Oca nego Sin koji je došao od Oca. Ali kada Sin bude podignut, on će povući sve ljude prema sebi i sve koji vjeruju u ovu istinu o Sinovoj spojenoj prirodi čeka život koji nadilazi stoljeća.”

“Mi još ne možemo otvoreno proglasiti da je Sin Čovječji ustvari Sin Božji, ali vama je tako obznanjeno; ja vam stoga otvoreno govorim o ovim tajnama. Premda stojim pred vama u ovom fizičkom obličju, ja dolazim od Oca. Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam. Ja dolazim od Oca na ovaj svijet onakav kakvog me poznajete i kažem vam da s vremenom ostavljam ovaj svijet da se vratim svome Ocu.”

“I može li vaša vjera sada shvatiti istinu ovih proglasa uoči mog upozorenja da Sin Čovječji neće ispuniti mesijanska očekivanja vaših očeva? Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu. Možete li vjerovati u istinu o meni ako znate da lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a ja nemam gdje nasloniti glavu?”

“Unatoč tome, kažem vam da ja i Otac jedno smo. Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Moj Otac surađuje samnom pri svim ovim aktivnostima i nikad me neće napustiti, upravo kao što vas ni ja vas neću napustiti nakon što s vremenom odem proglasiti ovo evanđelje širom cijelog svijeta.

“I ovom sam vas prilikom doveo nasamo kako bi shvatili slavu i kako bi razumjeli značaj života koji vas pozivam da živite: života pustolovine vjere u utemeljenju kraljevstva moga Oca u srcima ljudskog roda, izgradnje bratstva žive zajednice u dušama svih koji vjeruju u ovo evanđelje.”

Apostoli su slušali ove otvorene i začuđujuće riječi u mrtvoj tišini; bili su zapanjeni. I razišli su se u malim grupama kako bi razmislili i progovorili o Učiteljevim riječima. Dok su priznali da je Isus bio Sin Čovječji, oni nisu bili ustanju shvatiti puno značenje onoga što ih je navodio da učine.


7. ANDRIJINO VIJEĆANJE

Andrija je ove večeri pruzeo na sebe da se ponaosob i analitički posavjetuje sa svim svojim suradnicima, što je rezultiralo jako plodonosnim i svesrdnim razgovorima sa svima izuzev Jude Iskariota. Andrija nikad nije uživao u tako intimnom osobnom kontaktu s Judom kao što je imao s drugim apostolima, te stoga nije uzimao ozbiljno činjenicu da mu se Juda nikad nije obratio slobodno i povjerljivo, kao poglavaru apostolskog zbora. Ali Andrija je ovom prilikom bio toliko zabrinut Judinim stavom da je kasno navečer, nakon što su svi apostoli čvrsto zaspali, potražio Isusa i predočio Učitelju svoj razlog za zabrinutost. Isus reče: “Nije neprikladno, Andrija, što mi se obraćaš s ovim pitanjem, ali mi ništa ne možemo učiniti; jedino se trebaš nositi poklanjajući ovom apostolu svoje nadoblje povjerenje. I ne govori svojoj braći o ovom našem razgovoru.”

I Andrija nije uspio ništa više izvući iz Isusa. Uvijek je postojala određena odstranjenost između ovog Judejca i njegove galilejske braće. Judu je jako šokirala smrt Ivana Krstitelja, u više slučajeva su ga teško pogodili Isusovi ukori, bio je razočaran kad je Isus odbio da ga učine kraljem, osjećao je poniženje kad je Isus poblegao od farizeja, bio je ozlojađen kad se odbio odazvati pozivu farizeja da im da znak, zbunjen što je Učitelj odbio pribjeći ispoljenjima moći, dok je odskora bio potišten i ponekad snužden praznom blagajnom. Judi je štoviše nedostajao stimulus narodnih masa.

Svaki apostol je do određene mjere bio pogođen istim ovim iskušenjima i poteškoćama, ali oni su voljei Isusa. Oni su ako ništa voljeli Isusa više nego što je to činio Juda, kako su s njim ostali do same njegove smrti.

Kako je bio iz Judeje, Juda je bio osobno uvrijeđen Isusovim skorašnjim upozorenjem da se “čuvaju farizejskog kvasca”; bio je naklonjen smatrati ove riječi prikrivenim aludiranjem na sebe samoga. Ali Judina najveća greška počivau slijedećem: Svaki put kad ih je Isus slao da se sami odu pomoliti, umjesto što bi iskreno uspostavio suradnju s duhovnim silama svemira, Juda se odavao mislima ljudskog straha dok je nastavio uživati prikrivene sumnje u Isusovu misiju, povrh svoje nesrećne tendencije prema njegovanju osvetoljubivih osjećaja. Ali Isus je ovom prilikom želio povesti svoje apostole da mu se pridruže na Hermonskoj gori, gdje je namjeravao započeti četvrtu fazu svoje zemaljske misije u ulozi Sina Čovječjeg. Neki od njih su bili prisutni prilikom krštenja u Jordanu, te su imali prilike posvjedočiti početak njegovog puta u ulozi Sina Čovječjeg i Isus je želio da mu se neki od njih pridruže kako bi saznali o njegovom autoritetu koji je nalagao preuzimanje nove i jave uloge Božjeg Sina. Isus je prema tome u petak, 12 kolovoza, rekao dvanaestorici apostola: “Prikupite namirnice i spremite se za putovanje u planine, gdje me duh poziva da odem kako bih primio obdarenje za završtek svog zemaljskog rada. I želim povesti i svoju braću kako bi im ovo dalo snage za teška vremena koja ih čekaju dok me prate prilikom ovog iskustva.”

U PETAK poslijepodne, 10. lipnja, Isus i njegovi suradnici stigoše u okolicu Sidona, gdje su se zaustavili u kući određene imućne žene koja je liječena u betsaidskoj bolnici u vrijeme kad je Isus uživao najveću javnu naklonost. Evangelisti i apostoli su se privremeno smjestili sa svojim prijateljima u neposrednoj okolici, te su se tijekom subote odmarali u ovoj prijatnoj sredini. Proveli su gotovo dva i pol tjedna u Sidonu i njegovoj okolici, prije nego što će se spremiti za posjetu obalnim gradovima na sjeveru.

Bila je to mirna i spokojna lipanjska subota. Evangelisti i apostoli su bili posve zaokupljeni razmišljanjem o Učiteljevim raspravama o religiji koje su čuli na putu za Sidon. Dok su svi bili u stanju otkriti istinu i vrijednost određenog dijela njegovog govora, ni jedan nije mogao u cjelosti razumjeti puno značenje njegovog učenja.

1. SIRIJKA

Nedaleko od doma Karuške, gdje se Isus ovom prilikom smjestio, živjela je određena Sirijka koja je čula o Isusu kao velikom iscjelitelju i učitelju, te je ovog subotnjeg poslijepodneva dovela svoju kćerkicu u posjetu Učitelju. Djete kojemu je bilo otprilike dvanaest godina, je patilo od ozbiljnog živčanog oboljenja praćenog grčevima i drugim tegobnim pojavama.

Isus je tražio od apostola da ne govore o njegovom boravku u Karuškinoj kući, rekavši kako mu je bio potreban odmor. Dok su se apostoli povinovali Učiteljevu zahtjevu, Karuškin sluga je otišao do kuće ove Sirijke koja se zvala Norana, da joj kaže kako se Isus smjestio u domu njegove gospodarice, požurujući ovu bojažljivu majku da dovede svoju oboljelu kćerku na ozdravljenje. Nije se bilo čuditi što je majka vjerovala da joj je djete bilo obuzeto demonom, nečistim duhom.

Kad je Norana stigla sa svojom kćerkom, Alfejevi blizanci su joj objasnili preko tumača da se Učitelj odmarao i da ga nisu smjeli uznemiravati; Norana je na to uzvratila da se ni ona ni djete neće pomjeriti s mjesta dok se Učitelj ne probudi. Petar je bio slijedeći koji ju je pokušao uvjeriti da ode kući. Objasnio je kako je Isus bio jako umoran od poučavanja i ozdravljenja i kako je došao u Feniciju da nađe mira i spokoja. Ali sve je bio uzaludu; Norana se nije htjela pomjeriti s mjesta. Na Petrove molbe jedino je uzvratila: "Neću otići dok ne vidim vašeg Učitelja. Znam da on može istjerati demona iz moga djeteta i neću otići sve dok iscjelitelj ne pogleda moju kćerku. Tomo je bio slijedeći koji ju je pokušao odvratiti, ali bez uspjeha. Njemu je uzvratila: "Vjerujem da vaš Učitelj može istjerati demona koji muči moje djete. Čula sam o njegovim moćnim djelima u Galileji i vjerujem u njega. Što je s vama, njegovim apostolima, kad pokušavate otjerati one koji su došli tražiti Gospodinovu pomoć?" I kad je ovo čuo, Tomo se povukao.

Šimun Revnitelj je bio slijedeći koji se upustio u raspravu s Noranom. Šimun reče: "Ženo, ti si poganka i govoriš grčki. Nije pravo očekivati da Učitelj uzme kruha od djece gospodareva gazdinstva i baci ga psićima." Ali Norana se nije dala uvrijediti ovim grubim riječima. Jedino je uzvratila: "Jeste, učitelju, razumijem što kažeš. Ja nisam više od psića u židovskim očima, ali s gledišta vašeg Učitelja ja sam psić koji ima vjeru. Hoću da pogleda moju kćerku, jer pouzdano znam da će djete ozdraviti samo ako je Učitelj bude pogledao. Čak se ni vi, dobri čovječe, ne bi usudili oduzeti od psića pravo da pokupi mrvice što padaju sa stola djece njegovog gospodara."

I istog časa pred njihovim očima djevojčica doživi napad praćen snažnim grčevima i majka povika: "Eto vidite da mi je djete opsjednuto zlim duhom. Ako se vas ne tiče naša nesreća, tako neće biti s Učiteljem, jer sam čula da on voli sve ljude i da štoviše ima hrabrosti liječiti pogane koji imaju vjeru. Vi niste vrijedni da budete njegovi učenici. Ja se neću pomjeriti s mjesta dok mi djete ne ozdravi."

Isus, koji je kroz otvoren prozor slušao razgovor između Norane i apostola, sada odluči izaći i na njihovo veliko iznenađenje, reče: "O ženo, velika je tvoja vjera, tako velika da ti ne mogu uskratiti što tražiš; mirno idi svojim putem. Kćerka ti je ozdravila." I djevojčica se istog časa oporavi. Kad se opraštao od Norane i njezinog djeteta, Isus ih zamoli da ne govore o ovom događaju; i dok su se apostoli povinovali ovom zahtjevu, majka i djete su svima, ne samo u okolici grada već i u Sidonu, razglasile vijesti o djevojčicinom ozdravljenju tako da je nakon par dana Isus spoznao da je bilo najbolje promijeniti mjesto smještaja.

Poučavajući apostole, Isus je narednog dana komentirao ozdravljenje Sirijkine kćerke, rekavši: "I tako je uvijek bilo; sami vidite kolika je spasonosna vjera mnogih pogana u učenja ovog evanđenja nebeskog kraljevstva. Zaista, zaista, kažem vam da ako Abrahamova djeca ne budu pokazala dovoljno vjere da uđu u kraljevstvo, ovo će Očevo kraljevstvo pripasti poganima."

2. POUKA U SIDONU

Ulazeći u Sidon, Isus i njegovi suradnici su prešli preko mosta, prvog mosta koji su mnogi od njih imali priliku vidjeti. Dok su išli preko mosta, Isus je između ostalog rekao: "Ovaj svijet je samo most; možete preći preko njega ali ne mislite da ćete na njemu izgraditi prebivalište."

Dok su dvadeset četiri evangelista počeli raditi u Sidonu, Isus se otišao smjestiti u kući sjeverno od gradskog centra, kod Juste i njezine majke Bernise. Isus je svakog jutra poučavao dvadeset četvoricu u Justinoj kući, dok su ovi u poslijepodnevnim i večernjim satima išli poučavati i propovijedati u Sidon.

Apostoli i evangelisti su bili jako ohrabreni načinom na koji su sidonski pogani primili njihovu poruku; mnogi su prišli kraljevstvu za ovog kratkog boravka. Dok se ovaj šestotjedni boravak u Feniciji pokazao jako djelotvornim i dok su apostoli ovom prilikom pridobili mnoge duše, kasniji židovski pisci Evanđelja namjerno izostavljaju podatke o srdačnom prijemu Isusovih učenja među ovim poganima i to u ovom ranom razdoblju kad mu je velik broj njegovih sunarodnjaka bio jako neprijateljski naklonjen.

Ovi nežidovski vjernici su po mnogo čemu cijenili Isusova učenja više od Židova. Među ovim Sirofeničanima koji su govorili grčki, mnogi su spoznali ne samo da je Isus bio nalik Bogu, već i da je Bog bio nalik Isusu. Ovi takozvani pogani su dobro shvatili iz Isusovih učenja da isti zakoni koji vladaju ovim svijetom, vladaju cijelim svemirom. Shvatili su učenje da Bog nije više naklonjen jednoj nego drugoj osobi, rasi ili naciji; da u Oca Svih nema osobine pristranosti; da se svemir potpuno i vječno povinuje zakonima i da ima savršenu pouzdanost. Ovi nežidovi nisu strahovali od Isusa; imali su hrabrosti prihvatiti njegovu poruku. Stoljeće za stoljećem ljudi nisu bili u stanju razumjeti Isusa; bojali su se tako učiniti.

Isus je objasnio dvadeset četvorici da nije napustio Galileju zbog toga što nije imao hrabrosti suočiti se sa svojim neprijateljima. Shvatili su da još nije bio spreman za otvoreni sukob s formalnom religijom i da nije težio mučeničkom statusu. U toku jednog od ovih predavanja u Justinom domu, Učitelj je rekao svojim učenicima će "nebo i zemlja proći, ali riječi moje neće proći."

Za vrijeme boravka u Sidonu, Isus je govorio o duhovnom napretku. Rekao im je da ne mogu biti nepokretni; da moraju bilo napredovati u ispravnosti ili nazadovati u zlu i grijehu. Opomenuo ih je da "zaborave što je bilo dok streme onome što je pred njima, nastojeći postići više stvarnosti kraljevstva." Zaklinjao ih je se ne zadovolje djetinjim statusom u okviru evanđelja, već da teže postignuću punog statusa božanskog odnosa sinova u duhovnoj zajednici duha i u društvenoj zajednici vjernika.

Isus reče: "Moji učenici trebaju ne samo prestati činiti zlo, već štoviše naučiti činiti dobro; ne samo što trebate biti očišćeni od svakog svjesnog zla, već trebate odbiti njegovati osjećaj krivnje. Ako ispovijedite grijehe, oni su vam oprošteni; stoga morate uložiti svjesne napore da održite čistu savjest."

Isus je jako uživao u odličnom smislu za humor koji je odlikovao mnoge nežidove. Pored velike i ustrajne vjere sirijke Norane, Učiteljevo srce i osjećaj samilosti su bili duboko dirnuti njezinim smislom za humor. Isus je jako žalio što Židovi koji su bili njegov narod, nisu imali smisla za humor. Jednom je rekao Tomi: "Moj narod sebe uzima preozbiljno; gotovo mu posve nedostaje smisao za humor. Mukotrpna religija farizeja nikad ne bi mogla pustiti korijena među narodom koji ima smisla za humor. Također im nedostaje dosljednost; cijede komarca a devu proždiru."


3. PUTOVANJE OBALOM

U utorak 28 lipnja, Učitelj i njegovi suradnici su napustili Sidon idući obalom prema Porfironu i Heldui. Nežidovi su ih dobro primili i tijekom ovog tjedna, poučavajući i propovijedajući, uspjeli su privesti mnoge duše kraljevstvu. Apostoli su propovijedali su Porfironu, a evangelisti u Heldui. Dok su dvadeset četvorica bili zaokupljeni radom, Isus ih je ostavio na par dana kako bi otišao do obalnog grada Bejruta u posjetu određenom Sirijcu, vjerniku po imanu Malak, koji je boravio u Betsaidi prethodne godine.

U srijedu 6. srpnja, svi su se zajedno vratili u Sidon i smjestili u Justinoj kući do nedjelje ujutro, kad su krenuli južno prema Tiri obalnim putem preko Sarepte, stigavši u Tiru u ponedjeljak 11. srpnja. Apostoli i evangelisti su se već bili navikli na rad među ovim takozvanim poganima koji su ustvari najvećim dijelom bili potomci negdašnjih Kaananskih plemena ranijeg semitskog porijekla. Svi ovi narodi su govorili grčki. Apostoli i evangelisti su bili jako iznenađeni otkrivši s kolikim su zanimanjem ovi nežidovi željeli čuti evanđelje i opazivši s kolikom su spremnošću i vjerom prihvatili njihova učenja.

4. U TIRI

U Tiri su poučavali od 11. do 24. srpnja. Svaki apostol je sa sobom poveo jednog evangelistu i zajedno su poučavali i propovijedali u svim dijelovima Tire i njezine okolice. Poliglotski žitelji ove prometne pomorske luke su ih slušali s velikim zanimanjem i mnogi su krštenjem uvedeni u zajednicu kraljevstva. Isus se smjestio u domu Židova Joze, vjernika koji je živio tri-četiri milje južno od Tire, nedaleko od grobnice Hirama koji je u Davidovo i Solomonovo doba vladao ovim negdašnjim gradom-državom po imenu Tira.

Iz dana u dan tijekom ova dva tjedna, apostoli i evangelisti su išli u Tiru prelazeći preko Aleksandrovog gata kako bi držali manje skupove, te se iz noći u noć većina vraćala taboru u Jozinoj kući koja je ležala južno od grada. Svakog dana, vjernici su dolazili iz grada kako bi govorili s Isusom u njegovom odmaralištu. Učitelj je u Tiri održao samo jednu propovijed, 20. srpnja u poslijepodnevnim časovima, govoreći o Očevoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu i o Sinovoj misiji otkrivenja Oca svim ljudskim rasama. Među ovim nežidovima je vladalo toliko zanimanje za evanđelje kraljevstva da su ovom prilikom Isusu otvorena vrata Melkartovog hrama, a zanimljivo je zabilježiti i da je u kasnijim godinama na mjestu ovog drevnog hrama podignuta kršćanska crkva.

Više upravitelja Tirske tvornice purpurne boje koja je proslavila Tir i Sidon širom svijeta rezultirajući čvrstim međunarodnim trgovinskim vezama i bogatstvom, je vjerovalo u kraljevstvo. Kad je nedugo zatim počeo opadati broj morskih životinja koje su korištene u ovom procesu, ovi se proizvođači boje otisnuše u nove krajeve, tragajući za novim postojbinama morskih ljuskara. I preselivši se u daleke dijelove svijeta, sa sobom su ponijeli poruku o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi--evanđelje kraljevstva.





5. ISUSOVA UČENJA U TIRI

Ove srijede poslijepodne, Isus je tijekom obraćanja po prvi put ukazao svojim učenicima na ljiljane koji visoko podižu svoje snježno bijele glave slijedeći sunčeve zrake dok im je korijenje usađeno u mulju i sluzu zemlje crnice. "Isto tako," rekao je, "dok je korijenje bitka i porijekla smrtnog čovjeka usađeno u životinjskom tlu ljudske prirode, vjerom je moguće visoko podići duhovnu prirodu prema sunčevom sjaju nebeske istine i istinski roditi plemenitim plodovima duha."

Isus je tijekom ove propovijedi iznio svoju prvu i jedinu usporedbu vezanu uz stolarstvo, svoj zanat. Dok je opomenuo ljude da "pažljivo izgrade temelje na koje će posaditi plemeniti karakter duhovnih obdarenja," jednako je rekao: "Kako bi rodili plodove duha, morate biti rođeni od duha. Kako bi među svojim bližnjima živjeli živote ispunjene duhom, morate biti upravljeni i poučeni duhom. Ali nemoje pogriješiti slijedeći primjer ludog stolara koji gubi dragocjeno vrijeme podešavajući, mjereći i obrađujući površinu građe koja je iznutra gnjila i izjedena crvima, te zatim, nakon što je potrošio toliki trud radeći na tako nezdravom materijalu, mora početi ispočetka jer njime nije moguće izgraditi temelje kuće koja će odoljeti napadima nevremena i oluja. Nek se svaki čovjek pobrine da intelektualni i moralni temelji njegovog karaktera budu u stanju adekvatno ponijeti građevinu sve veće i sve plemenitije duhovne prirode koja će na njima počivati i koja će prvo preobraziti smrtnički um a zatim zajedno s ovim preporođenim umom, ostvariti evoluciju duše besmrtne sudbine. Dok vaša priroda koja ima osobine duha--duša kao spojena tvorevina--predstavlja živući rast, um i moralnost individue predstavljaju tlo iz kojeg niču ova viša ispoljenja ljudskog razvoja i božanske istine. Dok je podloga iz koje niče evolutivna duša ljudska i materijalna, sudbina ovog stvorenog bića koje je spoj uma i duha ima duhovnu i božansku prirodu."

Uvečer istog dana Natanije je upitao Isusa: "Učitelju, zašto se molimo da nas Bog ne vodi u napast kad iz tvog otkrivenja dobro znamo da Otac nikad ne čini takve stvari?" Isus je odvratio:

"Nije čudo, Natanije, što postavljaš takva pitanja jer je očigledno da si počeo spoznavati Oca kako ga ja znam i da tvoje gledište više nije pomućeno i nejasno kao gledište ranih židovskih proroka. Dobro znaš kako su naši praoci bili skloni vidjeti Boga u gotovo svim događajima. Tražili su Božje vodstvo kako u svim prirodnim pojavama, tako i u svakom neobičnom doživljaju. Dovodili su Boga u vezu s dobrom kao i sa zlom. Vjerovali su da je on smekšao Mojsijevo srce i skamenio srce faraona. Kad bi čovjek osjetio snažan poriv da učini bilo dobro ili loše djelo, obično bi ovako protumačio svoje čudne osjećaje: "Bog mi je rekao da učinim ovako ili onako, ili da odem ovdje ili ondje." I kako ljude tako često opsjeda napast, naši su praoci navikli vjerovati da ih je to Bog vodio u napast kako bi ih podvrgao iskušenju, kazni ili ojačanju. Ali vi trebate biti pametniji. Znate da ljudima često upravljaju porivi sebičnosti i impulsi životinjske prirode i da su to sile koje ih vode u napast. Upozoravam vas da kad doživite takvu napast, ne samo što morate časno i iskreno prepoznati i priznati njezinu prirodu, već isto tako morate inteligentno preusmjeriti energije duha, uma i tijela koje time nastoje postići izražaj, u više kanale i prema ciljevima višeg idealizma. Tako ćete biti u stanju preobraziti ova iskušenja u više oblike prosvjetljujuće smrtničke službe, dok istodobno gotovo u cjelosti budete izbjegavali iscrpljujuće i zamorne sukobe između svojih životinjskih i duhovnih priroda. "Ali moram vas upozoriti da je ludost pokušati savladati napast nastojanjem da se postavi viša i navodno bolja žudnja na mjesto niže žudnje jedino pomoću snage ljudske volje. Ako istinski želite nadvladati iskušenja svoje niže prirode, morate steći duhovnu poziciju koja će vam dati prednost stvarnog i istinskog razvoja iskrenog zanimanja i ljubavi prema tim višim i idealističnijim oblicima ponašanja koja vaš um želi postaviti na mjesto nižih i manje idealističnih navika ponašanja koje prepoznajete kao napast. Na taj ćete način biti spašeni od napasti putem duhovnog preobražaja, ne uvećavajući svoje breme obmanjivim potiskivanjem smrtničkih žudnji. Staro i nemoćno se zaboravlja u ljubavi prema novom i nadmoćnom. U srcima svih koji su prosvjetljeni ljubavlju prema istini, ljepota uvijek pobjeđuje ružnoću. Pročiščujuća energija nove i iskrene duhovne ljubavi u sebi nosi ogromnu moć. I ponovo vam kažem, ne dopustite da vas savlada zlo, već zlo savladajte dobrom."

Dugo u noć apostoli i evangelisti su nastavili postavljati pitanja i od mnogobrojih Isusovih odgovora izdvojili smo slijedeće ideje izražene suvremenim jezikom:

Snažna ambicija, inteligentan sud i zrela mudrost predstavljaju bitne elemente materijalnog uspjeha. Vodstvo počiva na prirodnoj sposobnosti, diskreciji, snazi volje i odlučnosti. Duhovna sudbina ovisi o vjeri, ljubavi i odanosti prema istini--težnji k ispravnosti--čovjekovoj svesrdnoj žudnji da nađe Boga i da mu bude nalik.

Ne budite obeshrabreni otkrićem svoje ljudske prirode. Dok se ljudska priroda može povesti za zlom, ona sama po sebi nije zla. Nek vas ne tišti što niste u stanju posve zaboraviti djela zbog kojih se kajete. Greške koje ne budete u stanju zaboraviti u vremenu, zaboravit ćete u vječnosti. Olakšajte breme svoje duše postignućem dalekosežne vizije svoje sudbine, kozmičkim produženjem svog životnog puta.

Ne činite grešku sudeći vrijednost duše bilo na osnovu nesavršenosti uma ili na temelju žudnji tijela. Ne procjenjujte dušu i ne pokušavajte ocijeniti njezinu sudbinu na osnovu jednog nesrećnog ljudskog djela. Vaša duhovna sudbina jedino ovisi o vašim duhovnim aspiracijama i ciljevima.

Dok je religija isključivo duhovno iskustvo evolutivne besmrtne duše čovjeka koji poznaje Boga, moralna moć i duhovna energija predstavljaju moćne snage koje je moguće upotrijebiti pri susretu s teškim društvenim situacijama i pri rješenju zamršenih ekonomskih problema. Ova moralna i duhovna
obdarenja obogaćuju sve razine ljudskog življenja novim i višim značenjem.

Bit ćete osuđeni na skučen i zao život ako načite voljeti jedino one koji vas vole. Dok se može reći da je ljudska ljubav uglavnom recipročna, božanska ljubav je izdašna u cijeloj svojoj težnji k zadovljstvu. Što je manje ljubavi u prirodi određenog stvorenja, to je veća potreba za ljubavlju i to više božanska ljubav nastoji zadovoljiti ovu potrebu. Božansku ljubav ne može biti samosadržana; ona mora biti nesebično podarena.

Po sebi se podrazumijeva da vjernici u kraljevstvo imaju vjeru, svedušno vjerovanje, u neminovnu pobjedu ispravnosti. Vjernici u kraljevstvo ne smiju sumnjati u istinu evanđelja vječnog spasenja. Vjernici se moraju znati udaljiti od životne žurbe--izmaći uznemirenjima materijalne egzistencije--dok su istodobno u stanju osvježiti dušu, nadahnuti um i obnoviti duh duhovnim obožavanjem.

Individue koje poznaju Boga neće biti obeshrabrene nesrećom ili potištene razočaranjem. Vjernici nisu podložni depresiji koja prati materijalne preokrete; oni koji žive duh nisu uznemireni događajima materijalnog svijeta. Osobe pred kojima stoji mogućnost opstanka već sada imaju okrepljujuću i konstruktivnu vještinu reagiranja na sve nestalnosti i neprijatnosti materijalnog življenja. Iz dana u dan, istinski vjernik nalazi da sa sve većom lakoćom uspijeva učiniti pravu stvar.

Duhovno življenje moćno uvećava istinsko samopoštovanje. Ali samopoštovanje nije isto što i samodopadljivost. Samopoštovanje je uvijek usklađeno s ljubavi i službom bližnjima. Ne možete poštovati sebe više nego što poštujete svoje bližnje; jedno određuje sposobnost za drugo.

Iz dana u dan, istinski vjernik je u stanju sve vještije navesti svoje bližnje na ljubav prema vječnoj istini. Jeste li danas domišljatiji i spretniji pri predstavi dobrote čovječanstvu nego što ste bili jučer? Jeste li ove godine bolje u stanju sugerirati ispravnost nego prošle godine? Ispoljavate li sve veću umjetničku vještinu pri uvođenju gladnih duša u duhovno kraljevstvo?

Jesu li vam ideali dovoljno visoki kako bi vam donijeli vječno spasenje dok su vam ideje dovoljno praktične kako bi vas učinile korisnim zemaljskim građaninom koji zna surađivati sa svojim bližnjima? U duhu ste građani Raja; u tjelesnom obličju ste još uvijek građani zemaljskih kraljevstava. Ostavite carevima što je materijalno, a Bogu što je duhovno.

Dok mjera duhovne sposobnosti evolutivne duše počiva u vjeri u istinu i ljubavi prema čovjeku, mjera snage ljudskog karaktera počiva u sposobnosti odupiranja zavisti i kivnosti, kao i sposobnosti odupiranja mračnim mislima pri osjećaju najdublje patnje. Poraz je najvjernije zrcalo koje iskreno odražava čovjekovu istinsku prirodu.

Kako postajete sve stariji i iskusniji u poslovima kraljevstva, jeste li sve taktičniji pri obraćanju problematičnim smrtnicima i sve snošljiviji pri odnosu s tvrdoglavim suradnicima? Dok je taktičnost osnova društvene poluge, snošljivost je obilježje velike duše. Ako posjedujete ove rijetke i privlačne darove, kako vrijeme bude prolazilo, bit ćete sve budniji i vještiji pri vrijednim nastojanjima da izbjegnete sve nepotrebne društvene nesporazume. Takve mudre duše znaju izbjeći najveći dio muke koja neminovno prati one koji nisu postigli odgovarajuće emocionalno usklađenje, koji ne žele odrasti i koji odbijaju ostariti s dostojanstvom.

Pri svakom pokušaju proglašenja istine i promicanja evanđelja, izbjegavajte neiskrenost i nepoštenje. Ne tražite nezavrijeđeno priznanje i ne težite nezasluženoj simpatiji. Volite, badava primajte iz božanskih i ljudskih izvora neovisno o svojim zaslugama i badava uzvratite ljubavlju. Ali pri svemu drugom što se tiče priznanja i ulagivanja, jedino tražite to što vam najiskrenije pripada.

Smrtnik koji je svjestan Boga ne sumnja u spasenje; on se ne boji života; on je pošten i dosljedan. On zna hrabro podnijeti neminovnu patnju; ne žali se kad je suočen s neizbježnim teškoćama.

Istinski vjernik se nikad neće umoriti od dobročinstva jednostavno zato što mu nešto stoji na putu. Teškoće jedino potiču zanos osobe koja teži k istini, dok zapreke bude najsnažnija nastojanja neustrašivog graditelja kraljevstva.

I Isus je izložio mnoga druga učenja prije nego što će otići u Tiru.

Dan prije nego što će napustiti Tiru i krenuti prema oblasti Genezaretskog jezera, Isus je sazvao svoje suradnike i uputio dvanestoricu evangelista da se ne vraćaju istim putem kojim je namjeravao ići sa svojim apostolima. I nakon što su evangelisti napustili Isusa, nikad više nisu bili tako blisko s njim povezani.


6. POVRATAK IZ FENICIJE

Oko podneva, u nedjelju 24 srpnja, Isus i apostoli su napustili Jozinu kuću smještenu južno od Tire, idući obalom do Ptolemaide. Tu su proveli jedan dan, pruživši riječi utjehe grupi vjernika koji su tu živjeli. Petar ih je poučavao uvečer 25. srpnja. U četvrtak su krenuli iz Ptolemaide tiberijskim putem otprilike do Jotapate. U srijedu su zastali u Jotapati, gdje poučili vjernike o poslovima kraljevstva. U četvrtak su napustili Jotapatu, idući prema sjeveru putem koji je vodio do Nazareta i Lebanonske gore, stigavši do seoceta po imenu Zebulun na putu za Ramu. U Rami su u petak održali više skupova, zadržavši se preko subote. U Zebulun su stigli u nedjelju 31 srpnja, gdje su održali večernji sastanak sutradan nastavivši s putovanjem.

Nakon što su napustili Zebulun, putovali su do raskršća s putem za Magdalu i Sidon, otprilike kod Gišale, odakle su otišli do Genezareta na zapadnim obalama Genezaretkog jezera, južno od Kafarnauma, gdje su se trebali naći s Davidom Zebedejevim i gdje su se namjeravali dogovoriti o budućim koracima u radu na promicanju evanđelja kraljevstva.

Tijekom kratkom vijećanja s Davidom, saznali su o saboru većeg broja vođa na suprotnoj strani jezera nedaleko od Kedeša, gdje su se te večeri uputili brodom. Cijeli dan su se spokojno odmarali u brdima, narednog dana pošavši do obližnjeg parka gdje je Učitelj nekoć nahranio pet tisuća. Tu su se odmarali tri dana održavajući redovne skupove kojima je prisustvovalo otprilike pedeset muškaraca i žena koji su predstavljali ostatke negdašnje mnogobrojne grupe vjernika koja je boravila u Kafarnaumu i njegovoj okolici.

Za Isusove odsutnosti iz Kafarnauma i Galileje, tijekom putovanja Fenicijom, njegovi neprijatelji su pomislili da se cijeli pokret raspao, zaključivši da je Isusovo brzo povlačenje bilo znak velikog straha i da ih tako više neće uznemiravati. Ali u ovo se vrijeme gotovo posve stišala opozicija prema njegovim učenjima. Vjernici su ovom prilikom ponovo počeli održavati javne skupove i polako ali sigurno, nastupila je konsolidacija iskušanih i vjernih ostataka, rezultata velikog odabira koji je upravo bio zahvatio sve vjernike u evanđelje.

I sam Herodov brat Filip je donekle prihvatio vjerovanje u Isusa, te je poslao riječ Učitelju da slobodno nastavi raditi i poučavati u njegovim domenama.
Naredba svim židovskim sinagogama da zatvore vrata Isusovim učenicima i učenjima, negativno se odrazila na same književnike i farizeje. Neposredno nakon što se Isus udaljio sa scene djelovanja kao predmet kontroverzije, nastupila je reakcija među cijelim židovskim narodom; javila se opća odbojnost prema farizejima i vođama Velikog vijeća u Jeruzalemu. Mnogi upravitelji sinagoga su počeli kradomice otvarati vrata sinagoga Abneru i njegovim suradnicima, tvrdeći da su ovi učitelji bili Ivanovi, a ne Isusovi učenici. Čak je i Herod doživio preobražaj te je, čuvši o Isusovom boravku s druge strane jezera na teritoriji njegovog brata Filipa, poslao riječ Isusu da je unatoč ovlaštenju za njegovo uhićenje u Galileji, dopuštao slobodno djelovanje u Pereji, te da Isus tako neće biti maltretiran ukoliko se bude držao podalje od granica Galileje; i poslao je iste vijesti Židovima u Jeruzalem.

I takvo je bilo stanje stvari oko prvog kolovoza 29. godine p.K., kad se učitelj vratio s feničke misije i počeo reorganizirati svoje raštrkane, iskušane i oslabjele učenike kako bi ih spremnio za ovu posljednju znamenitu godinu svoje zemaljske misije.

Jasno su naznačene sve sporne točke ove borbe dok se Učitelj i njegovi suradnici pripremaju za početak proglašenja nove religije, religije duha živućeg Boga koji prebiva u ljudskim umovima.

Uskoro nakon što su ove burne nedjelje stigli do Kerese, Isus je s dvadesetčetvoricom otišao nešto dalje prema sjeveru, do mjesta gdje su proveli noć u lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Već su bili upoznati s taborom na ovom mjestu, kako su se tu prije zadržali. Prije nego što će poći na počinak, Učitelj pozva svoje učenike oko sebe kako bi raspravili planove za turneju koju su namjeravali poduzeti Batanijom i sjevernom Galilejom, do feničanske obale.

1. ZAŠTO SE BUNE POGANI?

Isus reče: “Svi bi trebali poznavati kako je psalmopjevac govorio o ovim danima, ´Zašto se bune pogani, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova govoreći, Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo.´

“Danas vidite kako se ovo obistinjuje pred vašim očima. Ali vi nećete vidjeti ostvarenje nastavka proročanstva ovog psalmopjevca koji je imao pogrešne ideje o Sinu Čovjeka i njegovoj zemaljskoj misiji. Moje kraljevstvo, proglašeno u milosti i utemeljeno na nesebičnoj službi, počiva na osnovama ljubavi. Moj Otac ne sjedi na nebu podrugljivo se izrugujući poganima. Pravilno vam je obećano da će ovi takozvani pogani (ustvari njegova neuka i neobrazovana braća) primiti njegovu baštinu. I ja ću primiti ove nežidove raširenih ruku, s ljubavlju i milošću. I sva će ova nježnost biti ukazana nežidovima, unatoč nesrećnom zapisu koji kaže da im pobjedonosni Sin treba ´vladati palicom gvozdenom i razbiti ih kao sud lončarski.´ Psalmopjevac vam reče da ´služite Boga sa strahom´ -- ja vas pozivam da prihvatite uzvišene privilegije božanskih sinova svojom vjerom; on vam zapovijeda da se radujete s trepetom; ja vas pozivam da se radujete sa osjećajem sigurnosti. On kaže, ´Ljubite Sina da se ne razgnjevi te ne popadate na putu kad plane srdžba njegova.´ Ali svi koji ste živjeli samnom dobro znate da gnjev i srdžba nisu dio utemeljenja nebeskog kraljevstva u ljudskim srcima. I psalmopjevac je vidjeo svjetlo istine kad je, na koncu svog upozorenja, rekao: ´Blago svima koji se njemu utječu.”

Isus je nastavio pučavati dvadesetčetvoricu, govoreći: “Poganska pobuna nije bez razloga. Kako imaju usko i skučeno gledište, oni mogu usredotočiti svoje energije s puno entuzijazma. Njihovi ciljevi nisu daleko i uglavnom su vidljivi; oni se stoga herojski i djelotvorno zalažu za ove ciljeve. Vi koji tvrdite da pripadate nebeskom kraljevstvu ispoljavate suviše neodlučnosti i klebanja prilikom poučavanja. Pogani se diretno zalažu za svoje ciljeve; vi nosite krivicu radi suviše kronične čeznutljivosti. Ako želite ući u nebesko kraljevstvo, zašto ga ne zauzmete duhovnim napadom onako kako pogani opsjedaju gradove? Teško da zavrijeđujete kraljevstvo ako vam se služba sastoji od žaljenja za prošlošću, jadikovanja nad trenutnom situacijom i uzaludne nada za budućnost. Zašto se bune pogani? Zato što ne znaju istinu. Zašto vi propadate u uzaludnoj čežnji? Zato što se ne povodite za istinom. Prestanite sa svojim uzaludnim češnjama, hrabro se predajući onim poslovima koji se tiču utemeljenja kraljevstva.

“Pri svemu što činite, nemojte postati jednostrani i usko specijalizirani. Farizeji koji teže našem uništenju misle da izvršavaju Božju službu. Oni su postali tako suženi tradicijom da su zasljepljeni predrasudom i okorjeli strahom. Onda razmotrite Grke koji imaju znanost bez religije, dok idovi imaju religiju bez znanosti. I nakon što ljudi postanu tako zavedeni nakon što prihvate usku i zbrkanu disintegraciju istine, jedina nada u njihom spasenje počiva u koordinaciju putem istine – obraćenju.

“Naglasiću vam ovu vječnu istinu: Ako vi, zavaljujući koordinaciji istinom, naučite u svojim životima pružiti prijmer ove prelijepe cjelovitosti koja proizlazi iz ispravnosti, i vaši će se bližnji povesti za vašim primjerom kako bi stekli ono što ste sami postigli. Mjera do koje uspjevate privući one koji tragaju za istinom predstavlja mjeru vašeg obdarenja istinom, vaše ispravnosti. Mjera do koje morate nositi svoju poruku drugim ljudima, predstavlja mjeru vašeg neuspjeha pri nastojanju da živite život ispravnosti, život usklađenja istinom.”

I Učitelj je predočio mnoge druge stvari svojim apostolima i evađelistima prije nego što će im poželjeti laku noć i sam poći na počinak.

2. EVANĐELISTI U KORAZINU

U ponedjeljak ujutro 23 svibnja, Isus je poslao Petra u Korazin s dvanaestoricom evađelista, dok se s jedanaestoricom uputio u Cezareju-Filipi preko Jordana do puta za Cezareju i Damsk, te prema sjeverozapadu do raskršća s cestom koja je vodila do Cezareje-Filipi, te prema ovom gradu, gdje su proveli dva tjedna poučavaju mještane. Ovdje stigoše utorak poslije podne 24 svibnja.
Petar je s evangelistima proveo dva tjedna u Korazinu, poučavajući evanđelje kraljevstva maloj ali iskrenoj grupi vjernika. Ali nisu bili u stanju privući mnogo novih obraćenika. U usporedbi s Korazinom, ni jedan grad iz cijele Galileje nije dao kraljevstvu tako mali broj duša. U skladu s Petrovim uputama, dvanaestorica evagelista nisu toliko naglašavali iscjeljenja – fizičke pojave – koliko su poučavali i s velikim zanosom naglašavali duhovne istine nebeskog kraljevstva. Ovoj dvanaestorici evagelista, dva tjedna koja su proveli u Korazinu predstavljaju stvarno krštenje nedaćom, kako su se ovdje susreli s razdobljem koje je do ovog časa predstavljalo najteži i najneproduktivniji period njihove karijere. Ali kako nisu uspjeli ostvariti zadovoljstvo primamom novih duša u kraljevstvo, svaki je imao prilike pogledati u vlastitu dušu i ocijeniti njezin napredak na duhovnim stazama novog života.

Kad im se učinilo da više nitko neće potražiti ulazak u kraljevstvo, Petar je u utorak 7 lipnja pozvao suradnike da pođu za Cezareju-Filipi kako bi se tu pridružili Isusu i apostolima. Ovdje stigoše u srijedu oko podneva i provedoše cijelo veče raspravljajući iskustva koje su stekli među nevjernicima u Korazinu. Tijekom rasprava koje su vodili ove noći, Isus se ponovo pozvao na priču o sijaču i opomenu ih o smislu očevidnog nesupjeha u životnim poduzećima.

3. U CEZAREJI-FILIPI

Premda Isus nije poduzimao javnog rada za vrijeme pva dva tjedna koja provedoše u Cezareji-Filipi, apostoli su održali veći broj mirnih zborova u gradu, što je privuklo mnogo vjernike da dođu do tabora kako bi govorili s Učiteljem. Pridobili su jako mali broj vjernika kao rezultat ove posjete. Isus je svakog dana razgovarao s apostolima i mogli su sve jasnije uočiti početak nove faze rada na poučavanju nebeskog kraljevstva. Počeli su spoznavati da “nebesko se kraljevstvo ne sastoji u jelu i piću, nego u spoznaji duhovne radosti prihvaćanja života božjeg sina.”

Putovanje u Cezareju-Filipi predstavlja istinsko iskušenje jedanaestorici apostola; bila su to dva teška tjedna. Bili su gotovo potišteni , te im je nedostajala povremena stimulacija Petrove entuzijastične ličnosti. U ovim je časovima bilo istinski teško i nesigurno vjerovati u Isusa i ići za njim. Premda su obratili mali broj duša, naučili su mnoge korisne stvari iz svojih svakodnevnih vijećanja s Učiteljem.

Apostoli su naučili da su Židovi dostigli točku duhovne stagnacije i smrti zbog toga što su kristalizirali istinu u obličju vjerovanja; da kad istina postane formulirana kao pogranična linija samoispravne isključivosti umjesto što će služiti kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, ovakva učenja gube svoju stvaralačku i životonosnu moć i na koncu postaju čisto konzerviran i fosiliziran materijal.

Polako su učili od Isusa da promatraju ljudske ličnosti u smislu njihovih sposobnosti u vremenu i vječnosti. Naučili su da mnoge duše najbolje mogu naučiti slijediti neviđenog Boga nakon što prvo nauče voljeti svoju vidljivu braću. I upravo je u ovom kontekstu pripojeno novo značenje Učiteljevoj izjavi vezanoj za službu čovjekovim bližnjima da: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od moje najmanje braće.” Jedna od najbitnijih lekcija ovog boravka u Cezareji stoji u vezi s porijeklom religioznih tradicija, s najozbiljnijom opasnosti povezivanja osjećaja svetosti s nesvetim stvarima, svagdašnjim idejama i svakodnevnim događajima. S ove konferencije potječe učenje da istinska religija predstavlja čovjekovu svesrdnu odanost njegovim najvišim i najiskrenijim uvjerenjima.

Isus je upozorio svoje vjernike da ako njihove religiozne težnje postanu posve materijalne, da će ih sve naprednije poznavanje materijalnog svijeta koje postupno zauzima mjesto vjerovanja u takozvano nadprirodno porijeklo stvari, lišiti njihove vjere u Boga. Ali da ako njihova vjera bude duhovna, napredak fizičkih znanosti nikad neće moći poremetiti njihovu vjeru u vječne stvarnosti i božanske vrijednosti.

Naučili su da religija koja ima posve duhovnu motivaciju čini život vrijednijim življenja puneći ga visokim ciljevima, pružajući mu dostojanstvo transcendentnim vrijednostima i nadahnuće vrhovnim motivima, istovremeno tješeći ljudsku dušu blaženstvom i podstrekom nade. Istinska religija ublažuje egzistencijalne napore; ona oslobađa vjeru i hrabrost u cilju svagdašnjeg življenja i nesebične službe. Vjera unaprijeđuje duhovnu vitalnost i plodonosnost ispravnosti.
Isus je više puta rekao svojim apostolima da ni jedna civilizacija ne može dugo opstati nakon gubitka najboljeg dijela svoje religije. I nikad se nije umorio naglašavajući veliku opasnost prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija umjesto religioznog iskustva. Cijeli njegov zemaljski život je dosljedno bio posvećen misiji topljenja zamrznutih religioznih obličja u tečne slobode prosvjetljenog života Božjih sinova.


4. NA PUTU ZA FENICIJU

U utorak ujutro 9 lipnja, po primitku vijesti Davidovih glasnika iz Betsaide o napretku kraljevstva, dvadeset pet učitelja istine napusti Cezareju-Filipi na početku putovanja feničanskom obalom. Prošli su močvarnom oblasti preko Luza do raskršća koje je vodilo do Magdale i planinskog puta preko Magdale i planine Libanona, dok nisu presjekli put koji je vodio do Sidona, gdje su stigli u petak poslije podne.

Dok su se zaustavili u sjeni visećeg grebena u blizini Luza, Isus je izručio jedan od najveličanstvenijih govora koji su njegovi apostoli imali prilike čuti tijkom svih godina njihove suradnje. Tek što su sjeli i što se Šimun Petar spremio odlomiti komad kruha, on upita Isusa: “Učitelju, kako Otac na nebu sve zna i kako nam njegov duh pruža potporu u procesu utemeljenja nebeskog kraljevstva na zemlji, zašto ćemo bježati pred prijetnjama naših neprijatelja? Zašto se odbijamo suočiti s neprijateljima istine?” Ali prije nego što je Isus imao prilike početi odgovarati na Petrovo pitanje, umješa se Tomo s pitanjem: “Učitelju, htio bih znati što nije u redu s religijom naših neprijatelja u Jeruzalemu. U čemu je istinska razlika između naše i njihove religije? Čemu tolika razlika u našim vjerovanjima ako i mi i oni tvrdimo da služimo istom Bogu?” I nakon što je Tomo završio s pitanjem, Isus reče: “Dok ne bih zanemario Petrovo pitanje, kako dobro znam kako je lako pogrešno protumačiti razloge zbog kojih trenutno izbjegavam otvoreni sukob s Židovima, mislim da će vam više pomoći ako odgovorim na Tomino pitanje. I tako ću učiniti čim završite s objedom.”


5. GOVOR O ISTINSKOJ RELIGIJI

Ovaj znameniti govor o religiji, sažet i izražen suvremenim riječima, daje izražaja slijedećim istiniama:

Dok svjetske religije imaju dvojno porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i među svim narodima, moguće je identificirati tri različita oblika religiozne odanosti. I ova se tri ispoljenja religioznog poriva sastoje od:

1. Primitivne religije. Poluprirodnog i instinktivnog poriva koji izaziva strah od tajnovitih energija i koji vodi k obožavanju nadmoćnih sila, prvenstveno religija fizičke znanosti, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujućih relizioznih ideja i običaja civiliziranih rasa – religije uma – intelektualne teologije autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinske religije – religije otkrivenja. Otkrivenja nadprirodnih vrijednosti, djelomičnog uvida u vječne stvarnosti, letimičnog uvida u dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus nije želio pokazati omalovažavanje prema religiji fizičkih osjetila i sujevjernih strahova prirodnog čovjeka, premda je žalio činjenicu što se tako velika mjera ovog primitivnog oblika obožavanja zadržala u religioznim obličjima inteligentnijih rasa ljudskog roda. Isus je razjasnio bitnu razliku između religije uma i religije duha, naglašavajući da religija uma postoji zahvaljujući svećeničkom autoritetu, dok se religija duha u cjelosti temelji na ljudskom iskustvu.

Učitelj je zatim, tijkom ove jednočasovne pouke, razjasnio slijedeće istine:

Sve dok ljudi ne postanu inteligentniji i civiliziraniji, i dalje će postojati mnogobrojne djetinjaste i sujevjerne ceremonije koje predstavljaju bitno obilježje evolutivnih radnji primitivnih i nazadnih naroda. Sve dok ljudska rasa ne bude uznapredovala do razine višeg i općenitijeg uočavanja stvarnosti duhovnog iskustva, brojni će muškarci i žene

Ove bitne večeri u subotu 30. travnja, dok je Isus upućivao riječi utjehe i ohrabrenja svojim snuždenim i zbunjenim učenicima, trajalo je vijećanje između Heroda Antipe i specijalnih povjerenika Velikog Vijeća Jeruzalema. Ovi su književnici i farizeji nagovarali Antipu da uhvati Isusa; na svaki su ga način nastojali uvjeriti da je Isus navodio narod na poglede protivne općeprihvaćenim idejama, te da ih je štoviše podizao na pobunu. Ali Herod nije htio poduzeti korake protiv Isusa kao političkog prijestupnika. Herodovi su savjetnici ispravno prenijeli vijesti o događaju pored jezera kad je narod htio proglasiti Isusa kraljem i kad je Isus odbio primiti ovaj naslov.

Žena jednog pripadnika Herodove službene obitelji, Kuza, koja je bila pripadnica zbora služiteljica, saopćila je kako se Isus nije namjeravao miješati u pitanja zemaljske uprave; da ga je jedino zanimalo utemeljenje duhovnog bratstva njegovih vjernika, to što je nazivao nebeskim kraljevstvom. Herod se uzdao u ispravnost Kuzinih izvješća u tolikoj mjeri da se na temelju ove informacije odbijao uplitati u Isusove poslove. Na Herodov je stav prem Isusu pored toga utjecao njegov sujevjerni strah od Ivana Krstitelja. Herod je bio jedan od onih odmetničkih Židova koji nisu vjerovali ni u šta, dok su od svega strahovali. Osjećao je grižnju savjesti zbog Ivanovog umorstva i nije se želio uplitati u bilo kakve intrige protiv Isusa. Znao je o mnogim slučajevima ozdravljenja koji su navodno bili Isusova djela i smatrao je Isusa bilo prorokom ili relativno bezopasnim religioznim fanatikom.

Kad su Židovi počeli prijetiti da će prijaviti Cezaru to što je štitio izdajnika, Herod ih je smjesta izbacio iz vjećnice. Stvari su tako počivale tijekom ovoga tjedna koji je Isus iskoristio kako bi pripravio svoje učenike za predstojeće rasuće.

1. TJEDAN VIJEĆANJA

Od 1. do 7. svibnja Isus je držao privatne sjednice sa svojim učenicima u kući Zebedejevih. Jedino su iskušani i odani učenici imali pristupa ovim sjednicama. U ovo je vrijeme ostalo jedino nekih stotinu učenika koji su imali moralnu snagu da se odupru pritisku farizeja i da otvoreno priznaju svoju odanost Isusu. Isus se s njima sastajao svakoga jutra, podneva i večeri. Male su se grupe radolaznih promatrača skupljale svakog poslijepodneva pored obale, gdje su im određeni apostoli i evangelisti držali govore. Ove su grupe rijetko brojile više od pedeset nazočnih.
Ovoga su petka upravitelji kafarnaumske sinagoge poduzeli službene mjere kako bi zatvorili vrata Božje kuće Isusu i njegovim učenicima. Ovo je učinjeno na poticaj jeruzalemskih farizeja. Jair se povukao s pozicije glavnog upravitelja te je otvoreno proglasio svoju odanost Isusu. Posljednje vijećanje na obali održano je u subotu poslije podne, 7. svibnja. Isus je govorio pred nešto manje od stotinu pedeset okupljenih. Ova subota uveče obilježava najnižu točku javnog zanimanja za Isusa i njegova učenja. Od ovog je dana zabilježen spor i postupan, ali srdačniji i pouzdaniji, porast popularnosti; izgrađen je novi oblik odanosti koji je počivao na snažnijim temeljima i istinskom duhovnom iskustvu. Ovom je prilikom okončano razdoblje manje-više složenog i kompromitiranog prijelaza od materijalističkih ideja kraljevstva mnogih učenika u te idealističnije i duhovnije ideje koje ih je Isus poučavao. Od ovog je časa nastupilo otvorenije proglašenje evanđelja kraljevstva u njegovom punijem obliku i dalekosežnijim duhovnim implikacijama.


2. TJEDAN ODMORA

U nedjelju 8. svibnja u Jeruzalemu, Veliko je Vijeće donijo odluku o zatvaranju svih sinagoga u Palestini Isusu i njegovim učenicima. Bio je to slučaj nove i neviđene usurpacije vlasti od strane jeruzalemskog Velikog Vijeća. Do ovog je časa svaka sinagoga postojala i djelovala kao nezavisna kongregacija vjernika koja se nalazila pod vlašću i upravom vlastitog upravnog vijeća. Jedino su se sinagoge Jeruzalema nalazile pod vlasti Velikog Vijeća. Kao rezultat ovako prijekog postupka, petorica pripadnika Velikog Vijeća su odlučili sići sa svojih pozicija. Stotinu glasnika je smjesta razaslano kako bi prenijeli i utjerali ovu odluku. Tijekom naredna dva tjedna svaka se sinagoga u Palestini povinovala ovoj odluci Velikog Vijeća izuzev sinagoge u Hebronu. Vladari hebronske sinagoge nisu pristali priznati pravo Velikog Vijeća da poništi odluke njihovog upravnog tijela. Ovo se odbijanje prihvaćanja jeruzalemske oduke temeljilo na stavu kongregacijske autonomije, a ne na simpatiji prema Isusovim učenjima. Nedugo zatim hebronska je sinagoga uništena u požaru.

Istoga dana, u nedjelju ujutro, Isus je odlučio proglasiti tjedan odmora, te potaći svoje učenike da se vrate k svojim obiteljima ili prijateljima kako bi odmorili svoje uznemirene duše i kako bi im uputili riječi podrške i ohrabrenja. Rekao je: "Idite na odmor ili u ribu, svaki na svoju stranu i molite se za promicanje kraljevstva."
Ovaj je tjedan odmora pružio priliku Isusu da posjeti više obitelji i grupa koje su živjele na obali. Nekoliko je puta je išao u ribu s Davidom Zebedejevim i dok se uglavnom kretao sam, u blizini su uvijek bila dva ili tri Davidova najpouzdanija stražara kojima je David vrlo jasno stavio do znanja važnost Isusove sigurnosti. Tijekom ovoga tjedna odmora nisu držana bilo kakva predavanja.

Ovog su tjedna Natanije i Jakov Zebedejev patili od ozbiljne bolesti. Tri dana i tri noći nisu imali mira od ozbiljnog probavnog premećaja. Treće je noći Isus poslao Salomu, Jakovljevu majku, da se odmori, dok je on preuzeo brigu o svojim napaćenim apostolima. Isus je očigledno bio u prilici smjesta ozdraviti ovu dvojicu, ali ovo nije metoda koju bilo Sin ili Otac imaju običaj primijeniti pri rješenju svakodnevnih teškoća i problema koje ljudska bića susreću na evolutivnim svjetovima vremena i prostora. Nikada, tijekom cijelog svog zemaljskog života, Isus nije pribjegao ni jednom slučaju nadprirodnog ozdravljenja pripadanika svoje zemaljske obitelji ili bilo kojeg neposrednog učenika.

Evolutivne duše smrtnih bića moraju susresti kozmičke teškoće i planetarne prepreke pri procesu stjecanja iskustva neophodnog za rast i razvoj, za postignuće savršenstva. Produhovljenje ljudske duše zahtijeva intimno iskustvo u procesu obrazovnog rješenja širokog spektra stvarnih kozmičkih problema. Životinjska priroda i niži oblici bića koja su obdarena voljom ne mogu povoljno napredovati u okružju dokonosti i bezbrižnosti. Problematične situacije zajedno sa spoljašnjim pritiskom rezultiraju aktivacijom djelatnosti uma, duše i duha koje uveliko doprinose postignuću vrijednih ciljeva u procesu smrtnog napredovanja i dostignuću viših razina sudbine duha.

3.DRUGI SASTANAK U TIBERIJADI

Druga sjednica između jeruzalemskih vlasti i Heroda Antipe sazvana je u Tiberijadi 16. svibnja ove godine. Među prisutnima su bili religiozni kao i politički upravitelji iz Jeruzalema. Židovi su ovom prilikom podnijeli izvješće Herodu da su praktično sve sinagoge u Galileji i Judeji zatvorile vrata Isusu i njegovim učenjima. Ponovo su pokušali primorati Heroda da uhvati Isusa, što je on ponovo odbio učiniti. Herod je, međutim, 18. svibnja odobrio plan prema kojem je Isus trebao biti uhićen, odveden u Jeruzalem i osuđen u ime kršenja religioznih principa, pod uvjetom da se rismki vladari Judeje slože s ovim planom. U međuvremenu, Isusovi su neprijatelji na sve načine nastojali proširiti glasine cijelom Galilejom kako se Herod okrenuo protiv Isusa i kako se spremao iskorijeniti sve koji su vjerovali u njegova učenja.

U subotu 21. svibnja, u Tiberijadu su stugle vijesti da civilne vlasti Jeruzalema nisu prosvjedovale dogovoru između Heroda i farizeja o Isusovom uhićenju i izvođenju na jeruzalemski sud Velikog Vijeća u ime kršenja svetih zakona židovske nacije. Herod je u skladu s ovim rješenjam kratko prije ponoći dao uputu službenicima Velikog Vijeća da uhvate Isusa u okviru Herodove upravne domene i da ga silom dovedu u Jerusalem na suđenje. Na Heroda je ispoljen veliki pritisak s mnogih strana prije nego što je dao suglasnost ovom planu, kako je dobro znao da Isus nije mogao očekivati pošteno suđenje u rukama svojih ljutih neprijatelja u Jeruzalemu.



4. SUBOTA UJUTRO U KAFARNAUMU

Iste ove subote ujutro, u Kafarnaumu se okupilo nekih pedesetak vodećih građana koji su se našli u sinagogi kako bi raspravili bitno pitanje: "Što će učiniti s Isusom?" Vodili su rasprave i rasprave do kasno u noć, a da nisu mogli naći zajedničkog jezika u pogledu ovog pitanja. Unatoč mišljenju nekoliko osoba da je Isus mogao biti Mesija ili ako ništa drugo sveti čovjek, štoviše prorok, vjećanje je rezultiralo diobom mišljenja u vezi Isusove uloge i osobe, u četiri gotovo jednakobrojne grupe:

1. Da je bio samozavarani i bezazleni religiozni fanatik.
2. Da je bio opasan i podmukao podbadač koji je mogao podići narod na pobunu.
3. Da je surađivao s đavlom, da je štoviše mogao biti i knez đavola.
4. Da je izgubio pamet, da je bio lud, mentalno poremećen.

Dosta su govorili o Isusovim tehnikama propovjedanja koje su uznemirile svagdašnji svijet; njegovi su neprijatelji tvrdili da su njegova učenja bila nepraktična, da bi se sve srušilo ako bi se svatko iskreno potrudio živjeti u skladu s njegovim idejama. I kroz brojne buduće generacije, ljudi su ponavljali istu ovu tvrdnju. Mnogi inteligentni i dobronamjerni ljudi, štoviše i tijekom prosvjetljenijeg razdoblja ovih otkrivenja, tvrde da suvremena civilizacija nije mogla biti izgrađena na Isusovim učenjima – i djelomično su u pravu. Ali svi takvi sumnjičavci zaboravljaju da je daleko naprednija civilizacija mogla biti izgrađena na njegovim učenjima, i da će jednog dana biti. Ovaj svijet nije nikada ozbiljno pokušao sprovesti Isusova učenja na širokoj osnovi, unatoč nesvesrdnim nastojanjima određenih osoba da slijede doktrine takozvanog kršćanstva.

5. NEDJELJA UJUTRO

22. svibanj predstavlja bitan dan u Isusovom životu. U ovu nedjelju ujutro, prije zore, u velikoj je žurbi stigao jedan Davidov glasnik noseći vijesti iz Tiberijade da je Herod dao dopuštenje ili da se spremao dati dopuštenje Velikom Vijeću da uhvati Isusa. Ove su vijesti o predstojećoj opasnosti navele Davida Zebedejevog da mobilizira svoje glasnike i da ih pošalje lokalnim grupama učenika s pozivom da se okupe radi vanrednog sastanka u sedam ujutro. Kad je snaha Isusovog brata Jude čula o ovom alarmantnom izvješću, žurno je poslala riječ cijeloj Isusovoj obitelji koja se nalazila u blizini, pozivajući ih da se okupe u kući Zebedejevih. I kao odgovor na ovaj hitni poziv, skupili su se Marija, Jakov, Josip, Juda i Ruta.

Tijekom ovog jutarnjeg sastanka, Isus je uputio svojim okupljenim učenicima riječi i upute pozdrava; on se privremeno oprostio od njih znajući da će se uskoro rasuti iz Kafarnauma. Uputio ih je da pojedinačno traže Božje vodstvo i da nastave raditi na promicanju kraljevstva ne obazirući se na moguće posljedice. Evangelistima je rekao da nastave s radom vodeći se prema vlastitom sudu dok ne budu primili poziv. Odabrao je dvanestoricu evangelista da mu se pridruže; uputio je dvanestoricu apostola da ostanu uz njega bez obzira na dalji razvoj događaja. Također je odabrao dvanaest žena kojima je rekao da čekaju u kući Zebedejevih dok ih ne bude pozvao.

Isus je dao dopuštenje Davidu Zebedejevom da nastavi upravljati glasničkom službom i opraštajući se od Učitelja, David je rekao: "Nastavi sa svojim radom, Učitelju. Ne dopusti licemjerima da te uhvate i budi uvjeren da će te glasnici uvijek slijediti. Moji ljudi neće gubiti kontakta s tobom i preko njih ćeš uvijek znati o statusu kraljevstva u drugim dijelovima svijeta i preko njih ćemo mi znati o tebi. Ništa se ne može dogoditi meni što bi i najmanje utjecalo na ovu službu, jer ja sam postavio prvog i drugog, štoviše i trećeg zamjenika. Ja nisam ni učitelj ni prorok, ali mi ova služba leži pri srcu i nitko me ne može zaustaviti."

Otprilike u 7:30 ujutro Isus je započeo govor pred nekih stotinu vjernika koji su se stisnuli u kući kako bi ga mogli čuti. Dok je okupljenima ovo bila žalosna prilika, Isus je bio u izuzetno dobrom raspoloženju; sasvim se normalno držao. Odagnao je osjećaj ozbiljnosti koji ih je pratio posljednjih tjedana i pružio im nadahnuće svojim riječima vjere, nade i hrabrosti.

6. DOLAZAK ISUSOVE OBITELJI

Bilo je to otprilike u osam u nedjelju ujutro kad je pet članova Isusove zemaljske obitelji stiglo na scenu događaja povodeći se prema hitnom pozivu Judine snahe. Od cijele njegove zemaljske obitelji, jedino je Ruta svesrdno i nepokolebljivo vjerovala u božanstvenost njegove zemsljake misije. Juda i Jakov, štoviše i Josip, su i dalje imali vjere u Isusa, ali su dopustili ponosu da se pomiješa sa njihovim sudom i stvarnih duovnim porivima. Marija je jednako bila rastrgana između ljubavi i straha, između majčinske ljubavi i obiteljskog ponosa. Unatoč sumnjama koje su je mučile, nikada nije mogla posve izbrisati sjećanje na Gabrijelov posjet prije Isusovog rođenja. Farizeji su nastojali uvjeriti Mariju da je Isus bio izvan pameti, poremećen. Nagovarali su je da ode u pratnji svojih sinova, da nađe Isusa i da ga uvjeri da prekine dalje propovjedi. Uvjerili su Mariju da se Isusovo zdravlje neće dugo održati i da će zatim uslijediti sramota i prezir cijeloj obitelji ako mu dopuste da nastavi s radom. I tako, kad su primili vijesti od Judine snahe, njih petero su smjesta krenuli prema Zebedejevom domu nakon čto su se prethodne večeri sastali s farizejima. Govorili su s jeruzalemskim vođama duboko u noć i svi su bili više-manje uvjereni da se Isus čudno ponašao, da se već duže vrijeme čudno ponašao. Dok Ruta nije mogla posve objasniti njegovo ponašanje, insistirala je na činjenici da se Isus uvijek pošteno odnosio prema svojoj obitelji i nije željela sudjelovati u pokušaju svoje obitelji da ga nagovore da prestane s javnim radom.

Na putu prema Zebedejevoj kući govorili su o ovim pitanjima te su se dogovorili da ga pokušaju nagovoriti da pođe s njima jer kako je Marija rekla: "Znam da bih mogla utjecati na svoga sina samo ako bi došao kući i saslušao me." Jakov i Juda su čuli glasine vezane uz planove Isusovog uhićenja i odvođenja na suđenje u Jeruzalem. Štoviše su strahovali za svoju osobnu sigurnost. Dokle god je Isus uživao popularnost u očima javnosti, njegova je obitelj dopuštala stvarima da idu svojim tijekom, ali nakon što su se ljudi u Kafarnaumu i upravitelji u Jeruzalemu iznenada okrenuli protiv njega, počeli su osjećati pritisak tobožnje sramote radi svog neslavnog položaja.

Očekivali su da će se sresti s Isusom, da će ga odvesti u stranu i nagovoriti da se vrati s njima. Planirali su pokazati spremnost da mu oproste što ih je zanemario – da mu oproste i da zaborave – ako bi samo odustao od uludih pokušaja propovijedanja nove religije koja mu je jedino mogla donijeti nevolje i osramotiti njegovu obitelj. Na sve ovo Ruta je jedino odgovarala: "Ja ću reći svome bratu kako mislim da je on Božji čovjek i kako se nadam da će biti spreman položiti svoj život prije nego što bude dopustio ovim zlim farizejima da ga spriječe pri radu." Josip je obećao da će ušutkati Rutu dok drugi budu govorili s Isusom.

Kad su stigli do kuće Zebedejevih, Isus je bio usred oproštajnog govora upućenog svojim učenicima. Pokušali su ući u kuću, ali pri tome nisu uspjeli od okupljenog naroda. Konačno su se smjestili na verandi iza kuće odakle su poslali riječ Isusu koja je putovala od osobe do osobe, tako da mu je ovu poruku konačno saopćio Šimun Petar koji ga je prekinuo u govoru kako bi rekao: "Evo, vani stoje tvoja majka i braća i jako žele s tobom razgovarati." Isusova majka nije ni pomislila o važnosti ovih oproštajnih riječi njegovim učenicima, niti je znala da je njegov govor svakoga časa trebao biti prekinut dolaskom njegovih neprijatelja. Uistinu je mislila, nakon što se toliko dugo nisu vidjeli i s obzirom na to da se s njegovom braćom konačno udostojila doći do njega, da bi Isus smjesta prekinuo govor i izišao da progovori s njima istoga časa kad je primio vijesti o njihovom dolasku.

Bio je to još jedan primjer situacije gdje njegova zemaljska obitelj jednostavno nije mogla shvatiti da se on morao baviti Očevim poslom. Marija i njegova braća su bili duboko povrijeđeni što, unatoč tome što je prekinuo s govorom kako bi primio njihovu poruku, nije požurio da se s njima nađe nego su umjesto toga mogli čuti kako se pojačava snaga njegovog glazbenog tona kojim je odgovorio: "Recite mojoj majci i braći da se ne boje za mene. Otac koji me posla u svijet neće mi okrenuti leđa; niti će se bilo kakva nevolja nadviti nad moju obitelj. Recite im da trebaju imati hrabrosti i uzdati se u Oca kraljevstva. Naposljetku, tko je moja majka i tko su moja braća?" I pružajući ruke prema svim svojim učenicima okupljenim oko sebe, reče: "Ja nemam majke; ja nemam braće. Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju moga nebeskog Oca, on je moja majka, moj brat, moja sestra."

Kad je Marija čula ove riječi, srušila se u Judino naručje. Iznijeli su je u vrt kako bi se oporavila dok je Isus govorio završne riječi svoje oproštajne poruke. Namjeravao je govoriti sa svojom majkom i braćom, ali je pri tome bio spriječan dolaskom glasnika iz Tiberijade s vijestima da su službenici Veliko Vijeća bili na putu da uhvate Isusa i da ga odvedu u Jeruzalem. Andrija, koji je primio ovu poruku, prekinuo je Isusa u njegovom govoru kako bi mu je saopćio.

Andrija je bio zaboravio da je David postavio nekih dvadeset pet stražara oko Zebedejeve kuće i da ih stoga nitko nije bio u prilici iznenaditi; zbog toga je pitao Isusa što misli učiniti. Isus je tako stajao u tišini dok se njegova majka nakon što je čula riječi: "Ja nemam majke," upravo u vrtu oporavljala od šoka. U ovom je času ustala jedna žena koja je uzviknula, "Blago utrobi koja te nosila i prsima koja si sisao! " Isus je na trenutak prekinuo svoj razgovor s Andrijom kako bi odvratio: "Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je. "

Marija i Isusova braća su mislili da ih Isus nije shvaćao, da je izgubio zanimanje za njih, ne shvaćajući da su oni bili ti koji nisu razumjevali njega. Isus je potpuno shvaćao kako je ljudima bilo teško pobjeći od prošlosti, od svog prijašnjeg života. Znao je kako na ljude snažno utječe svećenička rječitost i kako ljudska svijest odgovara na emocionalni apel upravo kao što um odgovara na logiku i razum, ali je znao da je prije svega bilo teško navesti čovjeka da prekine vezu sa prošlošću.

Zauvijek je istina da svi koji se osjećaju neshvaćenim i necjenjenim, imaju u Isusu suosjećajnog prijatelja i samilosnog savjetnika. On je upozorio svoje apostole da čovjekovi neprijatelji mogu biti iz same njegove obitelji, ali u ovom času nije potpuno svaćao da će ove riječi u tolikoj mjeri opisati njegovo vlastito iskustvo. Isus se nije odrekao svoje zemaljske obitelji kako bi se posvetio Očevom poslu – oni su se odrekli njega. Kasnije, poslije Učiteljeve smrti i uskrsnuća, kad se Jakov povezao s ranim kršćanskim pokretom, uveliko je patio zbog toga što nije iskoristio priliku da provede rane godine života sa Isusom i njegovim učenicima.

Prolazeći kroz ove događaje, Isus je odabrao da se povede prema ograničenom znanju svog ljudskog uma. Želio je proći kroz sve ove događaje zajedno sa svojim suradnicima kao običan čovjek. Isus je želio svojim ljudskim umom da vidi svoju obitelj prije odlaska. On nije želio zastati usred govora i na taj način pretvoriti svoj susret sa svojima nakon tako dugo vremena, u javni spektakl. Namjeravao je završiti s govorom i zatim provesti vrijeme s njima prije polaska, ali je pri ovoj namjeri osujećen neposrednim razvojem događaja.

Žurbu njihovog odlaska uveliko je povećao dolazak grupe Davidovih glasnika koji su ušli kroz zadnja vrata Zebedejeve kuće. Zbrka koja je stvorena njihovim dolaskom nagnala je apostole da pomisle da su to bili njihovi neprijatelji i kako su se bojali neposrednog uhićenja, pohitili su kroz prednja vrata prema brodu koji ih je čekao. I sve ovo objašnjava zašto Isus nije imao priliku vidjeti svoju obitelj koja je na njega čekala na trijemu iza kuće.

Ali on je rekao Davidu Zebedejevom dok se u žurbi ukrcavao na brod: "Reci mojoj majci i braći da cijenim što su me došli posjetiti i da sam ih namjeravao pozdraviti. Reci im da se ne uvrijede mojim postupkom i da u svemu traže znanje Božje volje i dostojanstvo i hrabrost da je izvrše."

7. BIJEG OD PROGONA

I tako su ovoga jutra, u nedjelju 22. svibnja, 29. godine P.K. Isus, njegovih dvanaest apostola i dvanaest evangelista u žurbi umakli pred progonom službenika Velikog Vijeća koji su išli prema Betsaidi s nalogom Heroda Antipe da ga uhvate i odvedu u Jeruzalem kako bi mu se tu sudilo pod izgovorom bogohuljenja i drugih oblika kršenja svetih židovskih zakona. Bilo je skoro pola devet ovog predivnog jutra kad dvadeset petorica uhvatiše vesla i krenuše prema istočnoj obali Galilejskog mora.

Za Učiteljevim je brodom slijedio drugi, manji, brod koji je nosio šestoricu Davidovih glasnika koji su imali nalog da održavaju kontakt s Isusom i njegovim suradnicima i da se pobrinu da vijesti o njihovoj lokaciji i sigurnosti redovno stižu do doma Zebedejevih u Betsaidi, koji je već dugo služio kao glavni centar aktivnosti na promicanju kraljevstva. Ali Isus više nikada nije boravio u domu Zebedejevih. Od sada pa do svršetka svog zemaljskog života, on uistinu "nema gdje nasloniti glavu. " Od ovoga časa, on nije imao skrovišta koje bi se moglo nazvati trajnim boravištem.

Veslali su do obližnjeg sela po imenu Keresa, predali brod na brigu prijatelja i započeli s pustolovnim putovanjima ove posljednje godine Učiteljevog zemaljskog života. Trenutno su se odlučili zadržati u Filipovim domenama, putujući od Kerese do Cezareje Filipove, odakle su krenuli duž obale Fenicije.

Svjetina se kraće vrijeme zadržala pored kuće Zebedejevih gledajući kako se brodovi udaljuju prema istočnoj obali i već su se uveliko počeli razilaziti kad su stigli jeruzalemski službenici i užurbano počeli tražiti Isusa. Odbijali su povjerovati da im je Isus pobjegao i dok je Isus sa svojim suradnicima putovao Batanijom prema sjeveru, farizeji su sa svojim suradnicima proveli gotovo cijeli tjedan tragajući za njim u blizini Kafarnauma.

Isusova obitelj se vratila u Kafarnaumu te je provela gotovo cijeli tjedan u razgovorima, raspravama i molitvi. Bili su preplavljeni osjećajem zbunjenosti i iritacije. Nisu imali mira sve do četvrtka uveče kad se Ruta vratila iz posjete Zebedejevima, gdje je od Davida saznala da je njezin otac-brat bio na sigurnom, u dobrom zdravlju i da je putovao prema obali Fenicije.

Prva javna turneja posvećana propovijedi na teritoriji Galileje započela je u nedjelju 18. siječnja 28. godine P.K. i trajala je otprilike dva tjedna, sve do povratka u Kafarnaum 17. ožujka iste godine. Pri ovoj su turneji Isus i apostoli, u suradnji s negdašnjim Ivanovim apostolima, promicali evanđelje i krstili vjernike u Rimonu, Jotapati, Rami, Zebulunu, Jironu, Gišali, Korozainu, Madonu, Kani, Nainu i Endoru. U ovim su gradovima noćili i radili, dok su u mnogim manjim gradovima promicali evanđelje kraljevstva dok su kroz njih prolazili.

Bio je to prvi put da je Isus dopustio svojim suradnicima da propovijedaju bez nadzora. Pri ovoj ih je turneji jedino tri puta ispravio; opomenuo ih je da ne idu u Nazaret i da ne skreću pažnju na sebe pri prolasku kroz Kafarnaum i Tiberijadu. Apostoli su našli veliko zadovoljstvo u tome što su konačno imali slobodu propovijedati i poučavati bez nadzora, i s velikim su se entuzijazmom i radošću bacili na posao promicanja evanđelja, pružanja utjehe bolesnicima i krštenja vjernika.

1. PROPOVIJED U RIMONU

Gradić Rimon je nekoć bio posvećen iskazanju obožavanja Ramanu, babilonskom bogu zraka. Mnoga su ranija babilonska i kasnija zaratustrička učenja još uvijek u sebi nosila tragove rimonizma; Isus i dvadeset četvorica su stoga posvetili dosta vremena objašnjavajući razliku između ovih starijih vjerovanja i novog evanđelja kraljevstva. Petar je ovdje održao jednu od najbitnih propovijedi svoje rane karijere o “Aronu i zlatnom teletu.”

Premda su mnogi žitelji Rimona prihvatili Isusova učenja, u kasnijim su godinama stvorili velike nevolje svojoj braći. Vrlo je teško u kratkom vijeku jednog ljudskog života skrenuti narod s puta obožavanja prirode na put punog prihvaćanja društevnih vrijednosti i poštovanja duhovnog ideala.

Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima.

U Rimonu je Todan prvi put čuo evanđelje kraljevstva koje je zatim pronio do i preko područja Mezopotamije. On je bio među prvima koji su propovijedali radosnu vijest narodima s one strane Eufrata.

Dok je svagdašnji svijet iz Jotapate rado slušao Isusa i njegove apostole, i dok su mnogi prihvatili evanđelje kraljevstva, govor koji je Isus uputio dvadeset četvorici druge večeri uoči njihovog boravka u ovom malom gradu predstavlja najbitnije obilježje njihove misije u Jotapati. Natanije je bio zbunjen u vezi Učiteljeve teorije o svagdašnjoj molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja, i kao odgovor na njegovo pitanje Isus je iskoristio priliku kako bi im podrobnije objasnio svoja učenja. Na suvremenom jeziku, naglasio je slijedeće ideje:

1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.

2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.”

3.Kad čovjek otvori ljudski kraj kanala komunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojim apostolima priznaje ovu činjenicu sinhronizacije božanskog i ljudskog oproštenja. Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati. Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.”

4. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama.

5. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga molitva ne može primiti puni odgovor.

6.Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa.

7. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.”

8. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite bogatstvo plodova duha.

9. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova.”

10. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.”

11. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao, “mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i u impresivnog slugu milosti.”

12. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta da primi prisutnosti božjeg duha. Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i ustrajna.

13. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu. Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”

14. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.”

15.Isus je savjetovao učenike da, nakon što upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju receptivnosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju istinskog obožavanja. Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća prisutnosti Beskonačnog.

Isus je uputio mnoge druge istine svojim apostolima u vezi čovjekovog odnosa s Bogom, ali je mali broj slušatelja bio u stanju shvatiti njegova učenja.

3. ZASTOJ U RAMI

Isus je u Rami vodio znamenitu raspravu sa starijim grčkim filozofom koji je vjerovao da su znanost i filozofija bili dovoljni kako bi zadovoljili potrebe ljudskog života. Isus je strpljivo i suosjećajno saslušao ovog grčkog učitelja, odobrio istinu u mnogome što je ovaj rekao, te je na koncu skrenuo njegovu pažnju na činjenicu da nije uspio objasniti “odakle, zašto i kako,” te je rekao: “Gdje ti završiš, mi počinjemo. Religija je otkrivenje koje čovjekova duša prima u procesu odnosa s duhovnim stvarnostima koje sam um nije u stanju otkriti ili potpuno shvatiti. Intelektualna nastojanja mogu obznaniti činjenice života, ali evanđelje kraljevstva obznanjuje istine bitka. Ti vodiš raspravu o materijalnim sjenama istine; hoćeš li mi dospustiti da te uputim na vječne i duhovne stvarnosti koje bacaju ove prolazne sjene materijalnih stvarnosti smrtne egzistencije?” Više od jednog sata Isus je govorio ovom Grku o istinama spasenja evenđelja kraljevstva. Stari je filozof jasno spoznao bit Učiteljevog pristupa i kako je bio istinski čistog srca, brzo je povjerovao u ovo evanđelje spasenja.

Apostoli su bili pomalo uznemireni otvorenim načinom Isusovog prihvaćanja mnogih tvrdnji ovoga Grka, ali Isus im je nakon ove rasprave nasamo rekao: “Moja djeco, neka vas ne čudi moja tolerantnost prema grčkoj filozofiji. Istinita i nepatvorena unutarnja sigurnost nikada ne strahuje od spoljašnje analize, jednako kao što se istina ne boji časne kritike. Nikada ne zaboravite da netrpeljivost predstavlja masku kojom čovjek pokušava prikriti potajne sumnje u istinitost svojih uvjerenja. Čovjeku nikada neće smetati proturiječni stavovi njegovog susjeda ako bude potpuno uvjeren u istinu onoga u što svesrdno vjeruje. Hrabrost je uvjerenje u potpunu instinitost onoga u što čovjek navodno vjeruje. Iskreni ljudi se ne boje kritičkog ispita svojih istinskih uvjerenja i plemenitih ideala.”

Naredne večeri u Rami, Tomo je upitao Isusa: “Učitelju, kako će novi vjernik u tvoja učenja uistinu znati, stvarno biti siguran, u istinu ovog evanđelja kraljevstva?”

Isus je rekao Tomi: “Tvoje uvjerenje u ulazak u sastav obitelji Očevog kraljevstva i u posjedovanje vječnog života koji dijeliš sa svom drugom djecom kraljevstva, u cjelosti predstavlja stvar osobnog iskustva – vjere u riječ istine. Duhovno uvjerenje nije ništa drugo nego tvoje osobno iskustvo u vječnim stvarnostima božanske istine koje se računa kao tvoje inteligentno razumijevanje istinskih stvarnosti plus tvoja duhovna vjera minus iskrene sumnje.

“Sin prirodno ima život Oca. Vi ste sinovi Boga zato što u sebi imate živi duh Oca. Imate priliku preživjeti tjelesnu smrt na materijalnom svijetu zbog toga što se možete poistovijetiti s Očevim živim duhom, darom vječnog života. Mnogi su, istina, imali ovaj život prije nego što sam ja došao od Oca i mnogi su primili ovaj duh zbog toga što su vjerovali mojim riječima; ali kažem vam, nakon što se budem vratio k Ocu, on će poslati ovaj duh u srca svih ljudi.

“Premda ne možete razabrati djelovanje božanskog duha u svom umu, postoji praktična metoda za otkrivanje stupnja do kojeg čovjek predaje kontrolu nad snagom svoje duše učenju i upravi ovog unutarnjeg duha nebeskog Oca, a to je stupanj čovjekove ljubavi prema bližnjima. Ovaj duh Oca sudjeluje u raspodjeli Očeve ljubavi i pri svojoj dominaciji nad čovjekom nepogrešivo naginje u smjeru božanske mudrosti i suosjećajnog poštovanja prema bližnjima. Vi prvo počinjete vjerovati da ste sinovi Boga zbog toga što moja učenja bude vašu svjesnost o unutarnjem vodstvu Očeve prisutnosti u vama; ali s vremenom će Duh Istine biti prolivan nad svim ljudima i on će živjeti među ljudima i sviju će poučavati, upravo kao što ja sada živim među vama i govorim riječi istine. Ovaj će vam Duh Istine, koji govori u ime duhovnih obdarenja vaših duša, pomoći da upoznate istinu da je čovjek sin Boga. On će s nepogrešivom preciznošću biti svjedok s Očevim prisustvom koje u vama živi, vašim duhom, a koje će s vremenom doći da živi u svim ljudima kao što sada živi u pojedincima, koje će vas uvjeriti u stvarnost istine da je čovjek sin Boga.

“Svako će zemaljsko dijete koje slijedi upravu ovog duha s vremenom upoznati volju Boga i oni koji se budu predali volji moga Oca imaju vječni život. Do sad vam nije bio jasno predočen put koji vodi od zemaljskog života do stadija vječnosti, ali ovaj put postoji kao što je uvijek postojao i ja sam ga došao obnoviti i oživjeti. Onaj koji uđe u kraljevstvo ima vječni život – on neće propasti. Ali vi ćete bolje shvatiti ove istine nakon što se ja vratim k Ocu i nakon to vi retrospektivno budete u stanju bolje spoznati svoja današnja iskustva.”

Svi koji su čuli ove blažene riječi našli su u njima veliko ohrabrenje. Židovska učenja nisu bila jasna i uvjerljiva u pogledu izvjesnosti opstanka ispravnih ljudi, tako da su Isusovi učenici našli veliki vigor i duboko nadahnuće u ovim snažnim i uvjerljivim riječima sigurnosti u izvjesnost vječnog života svih istinskih vjernika.

Apostoli su nastavili propovijedati i krstiti vjernike, dok su prema običaju išli od kuće do kuće, donoseći utjehu potištenim i ohrabrenje bolesim i onemoćalim ljudima. Apostolska se organizacija proširila tako da je sada svaki Isusov apostol radio s jednim Ivanovim suradnikom; Abner je radio s Andrijom; i ovaj je plan djelovao sve dok nisu ponovo otišli u Jeruzalem na proslavu Pashe.

Isusove specijalne upute prilikom boravka u Zebulunu uglavnom govore o uzajamnim dužnostima vjernika u kraljevstvu, te samim izborom učenja nastoje objasniti razliku između osobnog religioznog iskustva i društvenih odnosa religioznih obveza. Bio je to jedan od malog broja slučajeva kad je Učitelj raspravljao pitanje društvenih aspekata religije. Tijekom cijelog svog zemaljskog života Isus je vrlo rijetko raspravljao pitanje društvenog statusa religije.

U Zebulunu su ljudi bili miješani, otprilike pola-pola između Židova i drugih rasa, i jedino je mali broj uistinu povjerovao u Isusa, premda su čuli o ozdravljenju u Kafarnaumu.

4. EVANĐELJE U JIRONU

Kao i mnoga druga mjestašca širom Galileje i Judeje, Jiron je imao sinagogu i Isus se tijekom ranijeg razdoblja svoje službe obraćao narodu svake subote. Nekom je prilikom govorio prilikom jutarnje službe, dok su Petar ili neki drugi apostol držali propovijedi poslije podne. Isus i apostoli su također znali držati govore drugim danima u okviru večernjih skupova u sinagogi. Premda je iz dana u dan sve više rasla netrpeljivost religioznih vođa Jeruzalema prema Isusu, ovi učitelji nisu imali direktnu kontrolu nad sinagogama izvan Jeruzalema. Jedino su u kasnijem razdoblju Isusovog javnog rada bili u stanju proširiti gotovo univerzalan osjećaj neprijateljstva prema njemu koji je rezultirao zatvaranjem gotovo svih sinagoga njegovim učenjima. U ovo su mu vrijeme bila otvorena vrata svih sinagoga Galileje i Judeje.

Jiron je u ovo doba bio mjesto ekstenzivnog iskopavanja, i kako Isus nikada nije imao priliku sudjelovati u životnom iskustvu rudara, proveo je najveći dio vremena za vrijeme svog boravka u Jironu u rudnicima. Dok su apostoli išli od vrata do vrata i držali propovijedi po trgovima, Isus je radio s ovim podzemnim rudarima. Slava koju je Isus uživao kao iscjelitelj proširila se sve do ovog udaljenog sela i mnogi su bolesni i onemoćali ljudi došli tražiti njegovu pomoć, dok je mnogima jako pomogla njegova blagonaklonost. A ni u jednom slučaju Isus nije izveo takozvano čudo osim pri ozdravljenju gubavca.

Kasnog poslijepodneva uoči trećeg dana svog boravka u Jironu, Isus se vraćao iz rudnika kad je slučajno prošao uskom sporednom ulicom na putu do svog boravišta. Dok se u prolazu približavao kolibi jednog gubavca, ugledao ga je bolesnik koji je čuo o njegovom iscjeliteljskom glasu i koji je skupio hrabrost da mu priđe u času kad se Isus našao pored njegovih vrata, na koljenima govoreći: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. Čuo sam poruku tvojih učitelja i želim ući u kraljevstvo ako me možeš očistiti.” Gubavac je ovako govorio zato što je prema židovskim učenjima gubavcima bilo zabranjeno ući u sinagogu i sudjelovati u bilo kakvom obliku obožavanja Boga. Čovjek je uistinu vjerovao da nije mogao ući u nastupajuće kraljevstvo ako prvo ne bude očišćen od gube. Ovaj je prizor bolesti i duh riječi čvrste vjere dirnuo Isusovo ljudsko srce i probudio suosjećajnost njegovog božanskog uma. Dok je Isus promatrao gubavca, ovaj je pao ničice i počeo hvaliti Boga. Učitelj je zatim ispružio ruku i dodirujući gubavca, rekao: “Hoću – Ozdravi.” I odmah je bila izliječena njegova guba.

Kad je Isus pokretom ruke dao znak čovjeku da ustane, rekao je: “Pazi, nikomu ne kazuj o ovom ozdravljenju već tiho idi svojim putem i pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije kao zahvalnicu za očišćenje.” Ali ovaj čovjek nije učinio onako kako mu je Isus rekao. Umjesto toga, tek što je ozdravio, počeo je govoriti i razglašavati kako ga je Isus očistio od gube i kako su ga u gradu svi znali, ljudi su jasno mogli vidjeti da je bio očišćen od bolesti. On nije otišao svećenicima kako mu je Isus rekao da učini. Kao rezultat širenja ovih glasina o Isusovom ozdravljenju gubavca, za Učiteljem je došlo toliko bolesnika da je bio primoran poraniti sutradan ujutro i otići iz sela. Premda Isus nije ponovo ušao u grad, dva dana je ostao u blizini rudnika gdje je nastavio poučavati vjernike o evanđelju kraljevstva.

Ovo je očišćenje gubavca bilo prvo takozvano čudo koje je Isus svjesno i namjerno učinio do ovog časa. Bio je to slučaj prave gube.

Iz Jirona su otišli u Gišalu, gdje su proveli dva dana promičući evanđelje, nakon čega su otišli u Koroazin, gdje su proveli skoro tjedan dana propovijedajući radosnu vijest; ali u Koroazinu nisu uspjeli pridobiti mnogo vernika u kraljevstvo. Ni u jednom mjestu u kojem je do tada učio Isus nije susreo tako rasprostranjen osjećaj odbojnosti prema svojoj poruci. Koroazin je ostavio prilično depresivan dojam na većinu apostola, tako da su Andrija i Abner s teškom mukom nastojali podići moral svojih suradnika. I tako, nakon što su tiho prošli kroz Kafarnaum, otišli su do sela po imenu Madon, gdje su bili malo uspješniji. Apostoli su većinom vjerovali da je njihov neuspjeh pri nastojanju da pridobiju narod počivao u Isusovom ustrajnom odbijanju da djeluje kao ozdravitelj pri učenju i propovijedi. Kako su samo željeli da on ozdravi još jednog gubavca ili da na neki drugi način ispolji svoju moć kako bi privukao pažnju naroda! Ali Učitelj nije htio popustiti pod pritiskom njihovog nagovaranja.

5. POVRATAK U KANU

Apostoli su se jako obradovali kad im je Isus rekao: “Sutra idemo u Kanu.” Znali su da ih je tamo čekalo suosjećajno uho, kako je u Kani Isus bio na dobrom glasu. Dobro su napredovali u svom radu na uvođenju ljudi u kraljevstvo, kad je uoči trećeg dana u Kanu stigao određeni istaknuti građanin Kafarnauma, Titus, koji je djelomično vjerovao u Isusova učenja, a čiji je sin bio kobno bolestan. On je čuo da je Isus bio u Kani; tako je požurio da ga nađe. Među vjernicima u Kafarnaumu vladalo je mišljenje da je Isus mogao ozdraviti svaku bolest.

Kad je ovaj kraljevski činovnik našao Isusa u Kani, zamolio ga je da požuri u Kafarnaum da mu ozdravi sina koji je bio na umoru. Dok su apostoli stajali po strani prepuni iščekivanja, Isus je pogledao oca ovog bolesnog dječaka, govoreći: “Koliko ću se s vama nositi? Božja je moć među vama, ali ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” A kraljevski je činovnik preklinjao Isusa, govoreći: “Gospodine, ja vjerujem, ali dođi prije nego mi umre dijete.” Isus je na trenutak pogeo glavu u tihoj meditaciji, nakon čega je iznenada rekao: “Idi kući; tvoj je sin živ.” Titus je povjerovao u Isusove riječi i pohitio nazad u Kafarnaum. Dok je još bio u prilazu, dođoše mu u susret njegove sluge te mu javiše, “Raduj se, sinu ti je bolje – tvoje je dijete živo.” Titus ih je upitao za sat u koji se dijete počelo osjećati bolje i kad su sluge rekle, “Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica,” otac je uvidjeo da je to bilo u onaj sat u koji mu je Isus rekao: “Idi, tvoj je sin živ!” Titus je zatim prigrlio vjeru cijelim svojim srcem, kao što je učinilo i cijelo njegovo kućanstvo. Sin mu je postao istaknuti službenik u kraljevstvu koji je u kasnijim godinama izgubio život zajedno s drugima koji su nastradali u Rimu. Premda su svi pripadnici Titusovog gazdinstva, kao i njegovi prijatelji i svi apostoli, smatrali ovaj događaj čudom, on to ustvari nije bio. Ako ništa drugo, ovo nije bio slučaj čudotvornog ozdravljenja fizičke bolesti. Bio je to jedino slučaj predznanja u pogedu prirodnih zakona vezanih za razvoj fizičke bolesti, na koje se Isus često oslanjao u godinama poslije krštenja.

Isus je ponovo bio prinuđen pobjeći iz Kane zbog velike pažnje koju je privukao ovaj drugi po redu slučaj njegovog djelovanja u ovom selu. Žitelji Kane nisu zaboravili pretvarnje vode u vino, a nakon što je ovom prilikom ozdravio sina kraljevskog činovnika na tako velikoj daljini, skupili su se u velikom broju, ne samo dovodeći bolesne i onemoćale, već tražeći od njega da ozdravi druge bolesnike iz daljine. Kad je Isus vidio kako se podiglo cijelo mjesto, rekao je: “Idemo u Nain.”


6. NAIN I SIN UDOVICE

Ovi su ljudi vjerovali u predznake; cijela je generacija bila odana traženju čuda. U ovom su razdoblju narodi centralne i južne Galileje počeli očekivati čuda od Isusa i njegove službe. Desetine, ako ne i stotine, iskrenih ljudi koji su patili od posve nervnih bolesti i emocionalnih poremećaja, došli su vidjeti Isusa i vratili su se kućama govoreći da ih je Isus ozdravio. Ovi su neuki i prostoumni ljudi smatrali ove slučajeve mentalnog oporavka čudesnim fizičkim ozdravljenjem.

Dok se Isus spremao otići iz Kane u Nain, za njim je išla velika masa vjernika i mnogih radoznalih ljudi. Bili su naklonjeni traženju čudotvornih i nesvakidašnjih djela i nisu bili zaročarani. Kako su se Isus i apostoli približavali gradskim vratima, naišli su na pogrebnu povorku koja je išla prema obližnjem groblju noseći na ukop jedinca sina u majke koja je bila udovica u Nainu. Ova je žena uživala veliko poštovanje i polovica je seljana došla pokazati poštovanje tobožnjem mrtvacu. Kad se pogrebna povorka približila Isusu i njegovim učenicima, udovica i njezini prijatelji prepoznali su Učitelja i počeli tražiti da vrati sina u život. Dostigli su tako visok stupanj iščekivanja čuda da su mislili da je Isus bio u stanju ozdraviti svaku ljudsku bolest, i zašto onda ovaj ozdravitelj ne bi mogao podići čovjeka iz mrtvih? Isus je, dok su na njega ovako navaljivali, pogledom ispitivao mladićevo tijelo. Kad je ustanovio da mladić nje bio pravo mrtav, znao je koliku je nesreću mogao spriječiti ovim saopćenjem; tako je pogledao majku i rekao: “Nemoj plakati. Tvoj sin nije mrtav; on samo spava. On će ti se vratiti.” Zatim je uhvatio mladića za ruku i rekao: “Probudi se i ustani.” Mladić, koji je do ovoga časa smatran mrtvim, se podigao i počeo govoriti i Isus je poslao ljude kućama.

Isus je pokušao stišati narod dok im je bezuspješno nastojao objasniti da mladić nije bio pravo mrtav, da ga nije povratio iz groba, ali sve je bilo uzalud. Svjetina koja ga je pratila, kao i cijeli Nain, su bili dostigli najvišu točku emocionalnog ludila. Neke je uhvatio strah, druge panika, dok su se neki odali molitvama i jadikovanju zbog svojih grijeha. Jedino je u sitne sate bilo moguće navesti ljude da se raziđu. I naravno, unatoč Isusovim tvrdnjama da mladić nije bio mrtav, svi su insistirali da je događaj bio pravo čudo, podizanje mrtvaca iz groba. Premda im je Isus rekao da mladić nije bio mrtav nego da je čvrsto spavao, odgovorili su da je ovo bio slikovni izraz koji figurativno naznačava smrt, i da je Isus uvijek s velikom skromnošću pokušavao prikriti svoja čuda.

Tako se pronijela riječ širom Galileje i Judeje da je Isus podigao udovičinog sina iz mrtvih i mnogi su ljudi koji su čuli ove vijesti u njih vjerovali. Isus pored toga nikada nije uspio uvjeriti sve svoje apostole u činjenicu da udovičin sin nije bio pravo mrtav kad mu je rekao da se probudi i da ustane. Ali on je ostavio dovoljan dojam na njih tako da su svi osim Luke izostavili ovaj događaj iz svojih zapisa, a Luke ga je zabilježio onako kako je o njemu čuo. Od Isusa su ponovo toliki ljudi tražili ozdravljenje da je narednog dana morao otići u Endor.

7. U ENDORU
U Endoru se Isus uspio skloniti nekoliko dana od nametljivih masa koje su tražile fizičko ozdravljenje. Za vrijeme njihovog boravka u ovom mjestu, Učitelj se instruktivno pozvao na pripovijed o kralju Šaulu i vještici iz Endora. Isus je objasnio apostolima da neće dugo biti prije nego zla i pobunjenička srednja bića koja su se ukazivala ljudima kao duhovi mrtvih osoba budu dovedena pod kontrolu i uskraćena svojih nadprirodnih moći. Rekao je vjernicima kako nakon njegovog povratka Ocu i nakon što duh bude izliven na sve ljude, ova bića iz domene poluduha – koja se nekad nazivaju nečistim duhovima – više neće biti u stanju opsjedati slaboumne i zle smrtnike.

Isus je dalje objasnio apostolima da se duhovi mrtvaca ne vraćaju na rodni svijet kako bi komunicirali sa živim ljudima. Jedino će se nakon Velike Dispenzacije uspinjući duh smrtnog čovjeka moći vratiti na zemalju, i to jedino u izuzetnim slučajevima kad bude u prilici djelovati u službi duhovne administracije planeta.

Nakon dvodnevnog odmora, Isus je rekao apostolima: “Sutra idemo u Kafarnaum gdje ćemo se zadržati i raditi na poučavanju dok se ne stišaju ljudi po selima. Kod kuće su se već donekle oporavili od velikog uzbuđenja.”

Isus i apostoli su proveli travanj radeći u Jeruzalemu, dok su svake večeri odlazili prenoiti u Betaniji. Isus je provodio nekoliko noći svakoga tjedna u Jeruzalemu, u domu grčkog Židova Flavijusa, gdje su se s njim potajno došli posavjetovati mnogi istaknuti Židovi.

Istoga dana kad je došao u Jeruzalem, Isus je otišao posjetiti Anu, prijatelja iz ranih dana, negdašnjeg visokog sveenika i rođaka Zebedejeve žene Šalome. Ana je dosta čuo o Isusu i njegovim učenjima, i kad se Isus pojavio pred njegovim vratima, primljen je s velikom uzdržanošću. Kad je Isus vidio Aninu rezerviranost, smjesta je ustao i pošao prema vratima, govorei: “Strah je čovjekov najvei gospodar, a ponos njegova najvea slabost; zar eš izdati samoga sebe i prepustiti se ovim uništiteljima radosti i slobode?” Ana nije odgovorio na ovo pitanje. Učitelj nije ponovo vidio Anu sve dok ovaj nije, sa svojim zetom, počeo suditi Sinu Čovječjem.

1. UČENJA U HRAMU

Cijelog mjeseca u hramu su držali predavanja bilo Isus ili neki od njegovih apostola. Kad su mase na proslavi Pashe bile toliko brojne da nisu dopuštale ulazak u hram, apostoli su držali predavanja ispred njegovih zidina. Njihova je poruka bila:

1. Bliži se kraljevstvo nebesko.
2. Vjerom u očinstvo Boga čovjek može ui u nebesko kraljevstvo, postati sin Božji.
3. Ljubav je osnovno pravilo u kraljevstvu – čovjek prije svega treba biti odan Bogu i voljeti
druge ljude kao samoga sebe.
4. Čovjek se treba povinovati Očevoj volji, roditi plodove duha u svom životu, što je zakon kraljevstva.

Ljudi koji je došli na proslavu Pashe čuli su ovo Isusovo učenje i stotine su se radovale radosnim vijestima. Glavni sveenici i vladari Židova su se jako bojali Isusa i njegovih apostola i među sobom su raspravljali što e s njima učiniti.

Pored učenja u hramu i oko hrama, apostoli i drugi vjernici su se bavili osobnim radom u korist narodnih masa okupljenih na proslavu Pashe. Ovi su zainteresirani muškarci i žene pronijeli bit Isusove poruke s ove proslave Pashe do najudaljenijih dijelova Rimskog Carstva i sve do Istoka. Bio je to početak širenja evanđelja kraljevstva spoljašnjem svijetu. Isusova djelatnost više nije bila ograničena samo na Palestinu.

2. BOŽJA SRDŽBA

Na proslavi Pashe u Jeruzalemu bio je jedan Jakob, bogati židovski trgovac s Krete, koji je došao k Andriji s molbom da nasamo porazgovara s Isusom. Andrija je ugovorio ovaj tajni sastanak s Isusom u domu Flavijusa, i zakazao ga je za narednu večer. Ovaj čovjek nije mogao shvatiti Isusova učenja i ovom je prilikom želio podrobnije upitati o Božjem kraljevstvu. Jakob je rekao Učitelju: “Ali, Učitelju, Mojsije i stari proroci kažu da je Bog ljubomoran, pun velike srdžbe i bijesa. Proroci kažu da Bog mrzi zlotvore i da se sveti onima koji ne slijede njegov zakon. Ti i tvoji učenici kažete da je Bog brižni i suosjeajni Otac koji toliko voli svoju djecu da ih poziva da uđu u ovo novo nebesko kraljevstvo za koje kažeš da uskoro treba doći.”

Kad je Jakob završio s pitanjem, Isus je rekao: “Jakove, ti dobro poznaješ učenja starih proroka koji su poučavali djecu svoje generacije u skladu s prosvjetljenjem njihovog doba. Naš je Rajski Otac isti danas kakav je bio jučer. Ali koncepcije o njegovoj prirodi su se uveliko razvile i porasle od Mojsijevog do Amosovog doba, i do generacije proroka Izaije. Ja sam došao u tjelesnom obličju da obznanim Oca u novoj slavi i da istaknem njegovu ljubav i milost prema svim ljudima svih svjetova. Kako se evanđelje ovog kraljevstva bude širilo cijelim svijetom sa svojom porukom o dobroj volji i radosti svim ljudima, ovo će učenje unaprijediti odnose među obiteljima i nacijama. Kako vrijeme bude prolazilo, porast će ljubav između očeva i djece i tako e porasti razumijevanje ljubavi Oca na nebu prema njegovj zemaljskoj djeci. Ne zaboravi, Jakove, da dobar i iskren otac voli svoju obitelj kao cjelinu – kao obitelj – ali da istovremeno voli i da se s ljubavlju brine o svakom njezinom individualnom pripadniku.”

Nakon dulje rasprave o karakteru nebeskog Oca, Isus je pored ostalog rekao: “Ti, Jakove, koji imaš više djece, dobro poznaješ istinu mojih riječi.” Jakov je odgovorio: “Ali, Učitelju, tko ti je rekao da imam šestoro djece?” Učitelj je odgovorio: “Neka bude dovoljno da kažem da je Ocu i Sinu sve poznato, da oni sve vide. Jednako kao što ti voliš svoju djecu kao njihov zemaljski otac, tako trebaš prihvatiti stvarnost ljubavi nebeskog Oca prema tebi – ne samo prema svoj Abrahamovoj djeci, ve prema tebi, tvojoj individualnoj duši.”

Isus je dalje rekao: “Kad su tvoja djeca mala i nezrela i kad ih moraš kazniti, ona mogu pomisliti da imaju ljutog i odbojnog oca. Njihova nezrelost ne može prodrijeti dalje od kazne i spoznati očevu dalekovidost i disciplinarnost njegove ljubavi. Ali kad ista ova djeca odrastu i postanu zreli muškarci i žene, zar im se ne bi bilo ludo držati ovih starih pogrešnih ideja o njihovom ocu? Kao odrasli muškarci i žene, oni trebaju biti u stanju spoznati ljubav svoga oca u svim

3. KONCEPCIJE BOGA

Kako je većina apostola imala priliku čuti ovu raspravu o Božjem karakteru, proveli su večer postavljajući brojna pitanja o Ocu na nebu. Učiteljevi se odgovori na ova pitanja najbolje mogu izraziti slijedeim suveremenim riječima:

Isus je blago prekorio dvanaestoricu, u biti govorei: Zar ne poznajete izraelske tradicije koje upućuju na rast i razoj ideje o Jahvi i zar ne poznajete učenja Spisa o doktrinama o Bogu? Učitelj je zatim nastavio držati govor apostolima na temu evolucije koncepcije Božanstva tijekom povijesnog razvoja židovskog naroda. Skrenuo je njihovu pažnju na slijedee faze rasta i razvoja ideje o Bogu:

1. Jahve – Bog sinajskih klanova. Ovo je bila primitivna koncepcija Božanstva koju je Mojsije uzvisio na višu razinu Gospodina Boga Izraelskog. Otac na nebu uvijek prihvaa iskreno obožavanje svoje zemaljske djece, koliko god grube bile njihove ideje o Božanstvu i kojim god imenom simbolizirali njegovu božansku prirodu.

2. Svevišnji. Ovu je koncepciju Oca na nebu prvi proglasio Melkizedek pri obraćanju Abrahamu, dok su je iz Salema pronijeli oni koji su tijekom buduih stoljea prihvatili ovu unaprijeđenu i proširenu ideju Božanstva. Abraham i njegov brat su napustili Ur radi utemeljenja obožavanja sunca i zbog toga što su prihvatili Melkizedekovo učenje o El Elionu – Svevišnjem Bogu. Imali su složenu ideju Boga koja je bila rezultat stapanja njihovih starijih mezopotamijskih ideja s doktrinama Svevišnjeg.

3. El Šadaj. Za vrijeme ovih ranih dana mnogi su Židovi obožavali El Šadaja, egipatsku koncepciju Boga na nebu s kojom su se upoznali za vrijeme ropstva u dolini Nila. Dugo nakon Melkizedeka, ove su se tri ideje o Bogu stopile u doktrinu Božanstva kao stvoritelja, Gospodina Boga Izraelskog. Elohim. Od Adamovog se vremena zadržalo učenje o Rajskom Trojstvu. Znate li da Sveto Pismo počinje riječima: “U početku stvoriše Bogovi nebo i zemlju”? Ovo pokazuje da je ideja Trojstva ili koncepcija triju Bogova bila dijelom religije naših predaka.

4. Vrhovni Jahva. U vrijeme proroka Izaije, ova su se vjerovanja o Bogu proširila u koncepciju Univerzalnog Stvoritelja koji je bio svemoan i u isto vrijeme svemilosrdan. I ova je evolutivna promjena koncepcije Boga doslovce zauzela mjesto svih prijašnjih ideja Božanstva u religijama naših otaca.

5.Otac na nebu. Sada upoznajemo Boga kao našeg Oca na nebu. Ovo učenje nudi religiju u kojoj je vjernik sin Boga. Ovo je radosna vijest evanđelja nebeskog kraljevstva. Pored Oca postoje Sin i Duh, i ovo e se otkrivenje prirode i službe Rajskih Božanstava nastaviti proširivati i prosvjetljivati tijekom beskrajnih stoljea vječnog duhovnog napredovanja uspinjuih sinova Boga. Tijekom bilo kojeg razdoblja i u svakom času, istinsko iskazanje obožavanja bilo kojeg ljudskog bia – što se tiče individualnog duhovnog napretka – prepoznaje i priznaje unutarnji duh kao znak poštovanja upućenom Ocu na nebu.

Apostoli nikada nisu bili ovoliko iznenađeni koliko su bili kad su čuli o ovom postupnom razvoju koncepcije Boga u židovskom umu i kroz prijašnje generacije; bili su suviše zbunjeni kako bi bili u stanju postaviti i jednog jedinog pitanja. Sjedili su ispred Isusa bez riječi, dok je Učitelj nastavio: “Vi bi ste znali o ovim stvarima da ste pročitali Svete Knjige. Zar niste čitali u Samuelu gdje piše: “Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida protiv njih, govoreći: ‘Idi, izbroj Izraelce i Judejce’? I ovome se ne treba čuditi zato što su u Samuelovo doba Abrahamova djeca uistinu vjerovala da je Bog stvorio i dobro i zlo. Ali kad je suvremeniji pisac pominjao ove događaje, usljed proširenja židovske koncepcije o prirodi Boga, on se nije usudio pripisati stvaranje zla Jahvi, nego je rekao: ‘Tada Satan ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce.’ Zar ne vidite da ovi zapisi iz Svetih Knjiga jasno ukazuju na razvoj ideje o prirodi Boga iz generacije u generaciju?

“Također trebate spoznati razvoj razumijevanja božanskog zakona koji savršeno drži korak s ovim proširenim koncepcijama o božanstvenosti. Kad su djeca Izraelska izišla iz Egipta u vrijeme uveanog otkrivenja Jahve, imala su deset zapovijedi koje su bile njihov zakon sve do vremena kad su se ulogorili pred brdom Sinajom. Ovih je deset zapovijedi bilo:
“1. Nemoj imati drugih bogova, jer Gospodin je Bog ljubomoran.
“2. Ne pravi sebi lika ni obličja.
“3. Sjeti se da svetkuješ dan beskvasnih kruhova.
“4. Od cijelog prinosa od stoke, svaki muški prvenac meni pripada, kaže Gospodin.
“5. Šest dana radi i obavljaj svoj posao, a sedmi dan neka bude dan počinka.
“6. Svetkuj blagdan berbe prvih plodova i blagdan žetve na prekretu godine.
“7. Ne prinosi žrtve s kruhom uskvasnim.
“8. Ne ostavljaj žrtve prinesene na blagdan Pashe da prenoće do jutra.
“9. U kuću Jahve, Boga svoga, donosi najbolje prvine plodova sa svoje zemlje.
“10. Ne kuhaj kozleta u mlijeku njehove majke.

“I zatim je, uz zvuke gromova i munja na Sinajskom brdu, Mojsije predočio novih deset zapovijedi za koje svi morate priznati da predstavljaju daleko vrijednije izjave i dostojniju pratnju sve široj ideji Jahve, koncepciji Božanstva. I zar nikada niste primijetili da su ove zapovijedi zabilježene na dva mjesta, da je u prvom slučaju izručenje iz Egipta navedeno kao razlog poštovanju subote, dok je usljed razvoja religioznog vjerovanja u drugom slučaju činjenica stvaranja neba i zemlje navedena kao objašnjenje subotnog počinka?

“Također ne zaboravite da je ponovo – usljed naprednijeg duhovnog prosvjetljenja u doba Izaije – ovih deset negativnih zapovijedi promijenjeno u veliki i pozitivni zakon ljubavi, poziv čovjeku da voli Boga iznad svega drugog i svog susjeda kao samoga sebe. I ovaj vam vrhovni poziv na ljubav prema Bogu i ljudima ponovo navodim kao cjelokupnu čovjekovu dužnost.”

I kad je završio s govorom, nitko nije prozborio ni riječi. Otišli su na počinak, svaki na svoju stranu.

4. FLAVIJUS I GRČKA KULTURA

Grčki Židov Flavijus je bio preobraenik koji nije bio ni obrezan niti kršten; i kako je jako volio ljepotu umjetnosti i kipova, u Jeruzalemu je boravio u jako lijepoj i velikoj kući. Ova je kua bila ukusno namještena i ukrašena neprocjenjivim blagom koje je skupio na svojim svjetskim putovanjima. Kad je izvorno došao na ideju da pozove Učitelja u svoju kuu, bojao se da ne uvrijedi Učitelja prizorom ovih takozvanih idola. Ali Flavijus je bio prijatno iznenađen kad je Isus ušao u njegovu kuu i kad je, umjesto što e ga ukoriti zbog ovih navodno idolotarskih predmeta koji su bili raspoređeni po cijeloj kui, pokazao veliko zanimanje za njegovu kolekciju i postavio mnoga pitanja koja su obznanila veliko poštovanje prema umjetnosti dok ga je Flavijus vodio iz sobe u sobu pokazujui mu svoje omiljene kipove. Učitelj je vidio da je njegov domain bio zbunjen njegovim prijateljskim stavom prema umjetnosti; kad su završili s pregledom cijele kolekcije, Isus je rekao: “Pošto ti poštuješ ljepotu onoga što je stvorio moj Otac i što su oblikovale umjetničke ruke ljudi, zašto očekuješ da te ukorim? Zar zbog toga što je Mojsije neko nastojao suzbiti idolotarstvo i obožavanje lažnih bogova, danas svi trebaju izbjegavati svaki oblik kopiranja prirodne gracioznosti i ljepote? Kažem ti, Flavijuse, Mojsijeva djeca nisu pravilno shvatila njegovu poruku i od ovih su riječi zabrane stvaranja likova nebeskih i zemaljskih stvari stvorila lažnog boga. Ako je Mojsije upućivao ove ideje zamračenim umovima onog vremena, kakve to ima veze s ovim vremenom kad se Nebeski Otac obznanjuje kao Duh-Vladar nad svim ljudima? Flavijuse, kažem ti da se u dolazeem kraljevstvu nee više govoriti, ‘Ne obožavajte ovo i ne obožavajte ono’; ljudi se više nee zanimati zapovijedima koje zabranjuju jedno ili drugo, nego e se zanimati čovjekovom najvišom dužnošu. I ova se dužnost izražava dvjema velikim privilegijama: iskrenim obožavanjem beskonačnog Stvoritelja, Rajskog Oca i brižnom službom bližnjima. Ako volite svoje susjede kao sebe same, onda uistinu znate da ste sinovi Boga.

“U vrijeme kad ljudi nisu imali dobro razumijevanje moga Oca, Mojsije je dobro učinio što je nastojao suzbiti idolopoklonstvo, ali buduim e naraštajima Otac biti obznanjen u životu Sina; i zbog ovog novog otkrivenja Boga više nee biti potrebno zamijeniti Stvoritelja Oca s idolima od kamena i kipovima od zlata i srebra. Inteligenti ljudi tako mogu uživati u umjetničkom blagu i ne miješati ovo materijalno poštovanje s obožavanjem i poštovanjem Oca na Raju, Boga svih stvari i svih bia.”

Flavijus je vjerovao u sve čemu ga je Isus poučio. Sutradan je otišao u Betaniju pored Jorana i tu su ga krstili Ivanovi učenici. I tako je učinio zbog toga što Isusovi učenici još uvijek nisu krstili vjernike. Kad se vratio u Jeruzalem, Flavijus je priredio veliku gozbu na koju je pozvao Isusa i šezdeset drugih prijatelja. I mnogi su ovi gosti također postali vjernici u poruku o nastupajuem kraljevstvu.

5. GOVOR O UVJERENJU

Jedan od velikih govora koji je Isus izručio u hramu prilikom ovoga tjedna Pashe predstavlja odgovor na pitanje jednog od njegovih slušatelja, čovjeka iz Damaska. Ovaj je čovjek upitao Isusa: “Ali, Rabbi, kako ćemo biti uvjereni da si došao od Boga i da uistinu možemo ui u ovo kraljevstvo za koje tvoji učenici kažu da se bliži?” Isus je odgovorio:

“Što se tiče moje poruke i propovijedi mojih učenika, trebate im suditi po njihovim plodovima. Ako mi proglašavamo istine duha, duh e biti svjedok u vašim srcima da je naša poruka istinita. Što se tiče kraljevstva i tvoje osobne sigurnosti da već imaš odobrenje nebeskog Oca, sam možeš reći koji e otac među vama koji se nosi kao požrtvovan i brižan otac, držati svoje djete u tjeskobi vezano za njegov obiteljski status ili njegovo mjesto i poziciju u pogledu odanosti očevog srca? Zar vi zemaljski očevi volite mučiti svoju djecu neizvjesnošu u pogledu njihovog mjesta i trajne ljubavi prema njima u vašim ljudskim srcima? Tako ni vaš Otac na nebu ne ostavlja svoju djecu duha u stanju neizvjesnosti u pogledu njihovog mjesta u kraljevstvu. Ako primite Boga kao svoga Oca, onda ste uistinu i u zbilji sinovi Boga. I ako ste sinovi, onda imate sigurnost na ovom mjestu i poziciji u pogledu svega što se tiče vječnog i božanskog statusa sina. Ako vjerujete u moje riječi, onda vjerujete u Onoga koji me posla i ovim vjerovanjem u Oca istovremeno osiguravate svoje nebesko državljanstvo. Ako činite volju Oca na nebu, neete propustiti priliku za postignue vječnog života napredovanja u božanskom kraljevstvu.

“Vrhovni e Duh biti svjedok s vašim duhovima da ste uistinu djeca Boga. I ako ste djeca Boga, onda ste rođeni od duha Boga; i tko god je rođen od duha ima u sebi mo da ovlada nad svakom sumnjom i ono je pobjeda koja nadilazi svaku nezivjesnost, vaša vjera.”

”Kako je rekao prorok Izaija govorei o ovim vremenima: ‘Kad se na nas izlije duh iz visine, mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje.’ I svima koji istinski vjeruju u ovo evanđelje, ja ću biti garancija njihovom primitku u vječne milosti I trajni život kraljevstva moga Oca. Vi ste, dakle, koji čujete ovu poruku i koji vjerujete u ovo evanđelje kraljevstva, sinovi Boga, i imate život vječni; i dokaz je cijelom svijetu da ste rođeni od duha to što uistinu volite jedan drugog.”

Svjetina je ostala više sati uz Isusa, postavljajui mu mnoga pitanja i pažljivo slušajui njegove odgovore. I sami su apostoli bili ohrabreni Isusovim učenjem pri propovijedi evanđelja kraljevstva s veom snagom i sigurnošu. Ovaj je događaj u Jeruzalemu pružio veliko nadahnue dvanaestorici. Bio je to njihov prvi kontakt s tako velikom masom i naučili su brojne vrijedne lekcije koje su se pokazale vrlo korisnim pri njihovom buduem radu.

6. RAZGOVOR S NIKODEMOM

Jedne večeri u domu Flavijusa u posjetu Isusu došao je određeni Nikodem, bogati stariji pripadnik židovskog Velikog vijea. On je mnogo čuo u učenjima ovog Galilejca i tako je jednog poslijepodneva otišao čuti njegove propovijedi u hramu. On je više puta želio otii da čuje Isusova predavanja, ali je strahovao da ga ne opaze i ne propoznaju okupljeni, kako su židovski vladari ve bili alarmirani Isusom i ni jedan se pripadnik Velikog vijea nije želio javno s njime posvetiti. Nikodem je tako ugovorio s Andrijom da vidi Isusa nasamo nakon što se bude smrklo. Petar, Jakov i Ivan su bili u Flavijusovom vrtu na početku ovog razgovora, ali su zatim ušli u kuu gdje su nastavili s razgovorom.

Primajući Nikodema, Isus nije pokazao nikakvu naročitu naklonost; pri razgovoru nije pribjegao kompromisu ili bilo kakvom neumjesnom pritisku. Učitelj nije pokušao stvoriti odbojnost u svom tajnom gostu, niti je upotrijebio sarkazam. Pri svakom obraanju ovom priznatom posjetitelju, Isus je bio staložen, iskren i dostojanstven. Nikodem nije bio službeni zastupnik Velikog vijea; posjetio je Isusa radi svog osobnog i iskrenog zanimanja za Učiteljeve ideje.

Nakon što ga je Flavijus predstavio, Nikodem je rekao: “Rabbi, znamo da si učitelj koji je došao od Boga, jer nitko ne može tako poučavati osim ako je Bog s njim. Želim bolje upoznati tvoja učenja u vezi ovog nastupajueg kraljevstva.”

Isus je odgovorio Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” Odvrati mu Nikodem: “Kako se može čovjek, kad je ve star, roditi? On ne može po drugi put ui u utrobu majke i roditi se.”

Odvrati mu Isus: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od duha svetoga, taj ne može ui u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoe.
uješ mu šum, ali ga ne vidiš -- ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide – i tako je sa svakim koji je rođen od duha. Tjelesnim očima možete vidjeti ispoljenja duha, ali ne možete vidjeti duh.”

Nikodem odgovori: “Ne razumijem – kako to može biti?” Isus odvrati: “Zar je mogue da si ti učitelj u Izraelu, i ti ne razumiješ? Oni koji poznaju stvarnosti duha imaju dužnost obznaniti ove stvari onima koji jedino vide ispoljenja materijalnog svijeta. Ali hoete li nam vjerovati ako vam budem govorio nebeske stvari? Imaš li hrabrosti, Nikodeme, vjerovati u onoga koji je sišao s neba, samog Sina Čovječjeg?”

A Nikodem odvrati: “Ali kako u ja početi spoznavati ovaj duh koji me treba pripremiti za ulazak u kraljevstvo?” Isus odgovori: “Duh Oca ve živi u tebi. Ako se budeš povodio za ovim duhom, uskoro eš početi vidjeti očima duha i tada eš svojim svesrdnim izborom vodstva ovog duha biti rođen od duha kako e ti jedini cilj življenja biti izvršenje volje tvoga Oca koji je na nebu. I kada tako s radošu ustanoviš svoje ponovno rođenje i ulazak u Božje kraljevstvo, počet eš rađati u svom svakodnevnom životu obilne plodove duha.”

Nikodem je bio potpuno iskren. Bio je jako impresioniran ali potpuno zbunjen. Nikodem je ve bio postigao veliki uspjeh u pogledu samoostvarenja, samokontrole, pa i visokih moralnih kvaliteta. Bio je rafiniran, egoističan i altruističan; ali nije znao kako e potčiniti svoju volju volji Božanskog Oca, onako kako su se mala djeca voljna potčiniti savjetu i odlukama mudrog i brižnog zemaljskog oca i na taj način zbilja postati djecom Boga, naprednim baštinicima vječnog kraljevstva.

Nikodem je imao dovoljno vjere da stekne posjed kraljevstva. Blago je prosvjedovao kad su njegove kolege iz Velikog vijea htjele osuditi Isusa bez sudskog procesa; zajedno s Josipom iz Arimateje, kasnije je javno proglasio svoju vjeru i otišao tražiti Isusovo tijelo, i to u časovima kad su mnogi njegovi učenici od straha pobjegli pred prizorom konačne muke i smrti njihovog Učitelja.

7. POUKA O OBITELJI

Nakon užurbanog razdoblja pouke i osobnog rada za vrijeme tjedna posveenog proslavi blagdana Pashe, Isus je proveo narednu srijedu u Betaniji sa svojim apostolima, predan odmoru. Ovoga poslije podneva, Tomo je postavio pitanje koje je zahtijevalo dugi i pažljivi odgovor. Tomo je rekao: “Učitelju, kad smo postali apostoli kraljevstva, poučio si nas o mnogim stvarima, ali što emo govoriti masama? Kako e ovi ljudi živjeti nakon potpunije uspostave kraljevstva? Trebaju li tvoji učenici biti vlasnici robova? Hoe li tvoji učenici živjeti u siromaštvu i izbjegavati posjedovanje imovine? Hoe li jedino milost prevladati na svijetu i uništiti svaku potrebu za zakonom i pravdom?” Isus je proveo cijelo poslije podne i veče poslije objeda s dvanaestoricom apostola, raspravljajući Tomina pitanja. U cilju ovog zapisa, predstavljamo slijedeći sažetak Učiteljevog nauka:

Isus je prije svega nastojao objasniti svojim apostolima da je došao na zemlju kako bi živio jedinstvenim zemaljskim životom, dok su oni, dvanaestorica apostola, bili pozvani da sudjeluju u ovom iskustvu darivanja Sina Čovječjeg; dalje je rekao da kao njegove kolege, apostoli moraju sudjelovati u ovim ograničenjima i obvezama cjelokupnog iskustva darivanja. U njegovim se riječima krila tvrdnja da je Sin Čovječji bio jedina osoba koja je ikad živjela na zemlji, koja je istovremeno mogla pogledati u samo srce Boga kao i u dubine ljudske duše.

Isus je vrlo jednostavnim riječima objasnio da je nebesko kraljevstvo bilo evolutivna pojava, da je započinjalo ovdje na zemlji i da se trebalo nastaviti kroz naredne živote, do Raja. Tijekom ove večeri jasno je izrazio svoju namjeru da u nekom budućem stadiju razvoja kraljevstva ponovo dođe u posjetu ovome svijetu, u punoj duhovnoj moći i božanskoj slavi.

Zatim je objasnio da “ideja kraljevstva” nije bila najbolji način da se objasni čovjekov odnos s Bogom; da je on koristio ovaj slikovni izraz zbog toga što je židovski narod očekivao utemeljenje kraljevstva, kao i zbog toga što je Ivan govorio o nastupajuem kraljevstvu. Isus je rekao: “U buduim dobima ljudi e bolje razumjeti evanđelje kraljevstva kad im isto bude predočeno u smislu obiteljskog odnosa – kad ljudi budu shvatili religiju kao učenje o očinstvu Boga i bratstvu među ljudima, sinstvu s Bogom.” Učitelj je zatim nadugo govorio o koncepciji ljudske obitelji kao ilustraciji nebeske obitelji, ponovo naglašavajui dva osnovna zakona življenja: prvu zapovijed koja nalaže ljubav prema ocu, glavi obitelji, i drugu zapovijed koja nalaže uzajamnu ljubav među djecom, koja traži da čovjek voli svoga bližnjeg kao samoga sebe. I zatim je objasnio da se ova kvaliteta bratske ljubavi uvijek ispoljava u nesebičnoj i brižnoj društvenoj službi.

Nakon toga uslijedila je nezaboravna rasprava najbitnijih obilježja obiteljskog života i načina na koji se ista odražavaju u odnosu između Boga i čovjeka. Isus je naglasio kako se prava obitelj temelji na slijedeih sedam činjenica:

1.Činjenici egzistencije. Prirodni odnosi i nasljedne crte sličnosti između roditelja i potomstva predstavljaju dio obiteljskog života. Djeca nasljeđuju određene roditeljske osobine. Djeca vuku porijeklo od roditelja; postojanje djeteta kao ličnosti ovisi o činu roditelja. Odnos između oca i djeteta predstavlja prirodno obilježje prisutno u svim živim biima.

2. Osjeaj sigurnosti i zadovoljstva. Istinski očevi s velikom radošu vode brigu o potrebama svoje djece. Mnogi očevi nisu zadovoljni jedino brigom o najosnovnijim potrebama svoje djece, nego im pored toga nastoje pružiti dodatne blagodati.

3. Obrazovanje i obuka. Mudri očevi pažljivo planiraju za obrazovanje i adetkavnu obuku svojih sinova i keri. Na ovaj način mladi ljudi postaju osposobljeni za budue vee odgovornosti.

4. Disciplina i samokontrola. Dalekovidi očevi štoviše stvaraju uvjete za bitnu disciplinu, savjet, corekciju i nekom prilikom, stjecanje samokontrole, svog mladog i nezrelog potomstva.

5. Prijateljstvo i odanost. Brižni očevi imaju blizak i nježan odnos sa svojom djecom. Njegove su uši uvijek otvorene pred njihovim molbama; uvijek su spremni podijeliti njihove brige i pomoi im s njihovim poteškoama. Otac je duboko zainteresiran za progresivnu blagodat svog potomstva.

6. Ljubav i milost. Brižan je otac uvijek spreman oprostiti svojoj djeci; očevi ne gaje svetoljublje protiv svoje djece. Očevi nisu poput sudaca, neprijatelja ili kreditora. Prave obitelji počivaju na temeljima tolerancije, strpljenja i oproštenja.

7. Briga za budunost. Zemaljski očevi vole ostaviti baštinu svojim sinovima. Obitelj se nastavlja iz generacije u generaciju. Smrt predstavlja kraj jedne generacije i početak druge. Smrt okončava individualni život ali ne i obitelj.

Učitelj je više sati govorio o primjeni ovih obiteljskih obilježja na odnose između ljudi kao zemaljske djece i Boga kao Rajskog Oca. Zaključio je slijedeim riječma: “Savršeno poznajem ovaj odnos između sina i Oca, jer sam u pogledu postignua statusa sina ve postigao sve što vi trebate postii. Sin Čovječji je spreman da se uspne do Očeve desne strane, tako da je u meni sada otvoren još širi put kojim možete vidjeti Boga i prilikom okončanja svog veličanstvenog napretka, postati savršeni, kao što je Otac na nebu savršen.”

Kad su apostoli čuli ove zaprepaštujue riječi, sjetili su se Ivanovih tvrdnji u vrijeme Isusovog krštenja, a ovaj su događaj također jasno prizvali u sjeanje prilikom svojih propovijedi i učenja nakon Učiteljeve smrti i ukrsnua.

Isus je božanski Sin, onaj koji uživa puno povjerenje Oca Svih. On je ve prije ovih događaja bio kod Oca i u cjelosti ga razumije. On je ve imao priliku živjeti punim životom u potpunom skladu s Očevom voljom i poslije ovog utjelovljenja primio je punu mo razumijevanja ljudskih bia. Isus je bio ljudsko savršensvto; postigao je upravo onoliko savršenstvo kakvo ljudi trebaju postii pri ostvarenju svoje konačne sudbine u njemu i kroz njega. Isus je ljudima obznanio Boga savršenstva, dok je u sebi predočio usavršenog sina Božjih domena.

Premda je Isus govorio više sati, Tomo još nije bio zadovoljan, ve je upitao: “Ali, Učitelju, mi često nađemo da se Otac Nebeski ne odnosi prema nama tako blago i milostivo. Vrlo često za svog zemaljskog života podnosimo teške patnje, i molitve nam nisu uvijek sulišene. U čemu griješimo pri svom nastojanju da razumijemo tvoja učenja?”

Isus je odgovorio: “Tomo, Tomo, kada eš konačno stei sposobnost slušanja ušima duha? Kada eš konačno shvatiti da je ovo kraljevstvo duhovno kraljevstvo i da je moj Otac duhovno bie? Zar ne shvaaš da vas ja poučavam kao duhovnu djecu u nebeskoj obitelji duha, kojom upravlja očinska osoba beskonačnog i vječnog duha? Zar mi neeš konačno dopustiti da upotrijebim ovu ideju zemaljske obitelji kao ilustraciju božanskih odnosa, ne pokušavajui doslovce primijeniti moja učenja na materijalne stvari? Zar ne možete u svojim umovima odvojiti duhovne stvarnosti kraljevstva od materijalnih, društvenih, ekonomskih i političkih problema ovoga razdoblja? Kad govorim jezikom duha, zašto insistiraš na prevođenju značenja mojih riječi na zemaljski i tjelesni jezik jedino zato što u cilju ilustracije slučajno koristim svakodnevne i doslovne odnose? Moja djeco, molim vas da prekinete prijijenjivati učenja kraljevstva duha na žalosna pitanja ropstva, sirmaštva, gazdinstava i posjeda, kao i drugih materijalnih problema ljudskog poštenja i pravde. Ova se privremena zemaljska pitanja odnose na ljude ovoga svijeta i premda na određeni način pogađaju sve ljude, pozvao sam vas da me zastupate pred cijelim svijetom, upravo kao što ja zastupam svoga Oca. Vi ste duhovni poslanici duhovnog kraljevstva, specijalni zastupnici Očevog duha. Konačno bih trebao biti u stanju da vam se obratim kao potpuno zrelim i odraslim ljudima u kraljevstvu duha. Moram li vam se uvijek obraati kao da ste djeca? Zar nikada ne mislite odrasti u spoznaji duha? U svakom slučaju, ja vas volim i nosiu se s vama, do samog konca našeg zemaljskog odnosa. A i nakon toga moj e duh ii pred vama u cijelom svijetu.”

8. U JUŽNOJ JUDEJI

Prije kraja mjeseca travnja, toliko je porasla opozicija prema Isus među farizejima i saducejima, da su Učitelj i njegovi apostoli odlučili napustiti Jeruzalem na određeno vrijeme i otii raditi južno, prema Betlehemu i Hebronu. Proveli su cijeli svibanj u osobnom radu u ovim gradovima i među narodom u obližnjima selima. Na ovom putovanju nisu držali javne govore, ve su jedino išli u posjetu ljudima od vrata do vrata. Dio ovog vremena, dok su apostoli poučavali evanđelje i služili bolesnima, Isus i Abner su proveli u En-gedi, u posjeti naziretskoj koloniji. Ivan Krstitelj je izišao iz ovoga mjesta, dok je Abner bio poglavar ove grupe. Mnogi su pripadnici nazaritskog bratstva postali vjernici u Isusa, dok je veina ovih asketa i ekcentričara odbijala da ga prihvati kao učitelja koji je poslan s neba zbog toga što nije preporučao post i druge oblike samoodricanja.

Ljudi iz ove oblasti nisu znali da je Isus rođen u Betlehemu. Uvijek su mislili da je bio rođen u Nazaretu, kao što je to mislila i većina jegovih učenika, dok su apostoli znali istinu.

Ovo je putovanje južnom Judejom bilo lagodno i plodonosno radno razdoblje; uveli su mnoge duše u kraljevstvo. Početkom lipnja agitacija protiv Isusa se toliko utišala u Jeruzalemu da se Učitelj vratio s apostolima kako bi nastavio s poukama i tješenjem vjernika.

Premda su Isus i apostoli proveli cijeli lipanj u Jeruzalemu i okolici, nisu držali jave propovijedi i učenja za vrijeme ovog perioda. Uglavnom su živjeli u taborima koje su podizali u sjenovitom parku, ili vrtu, koji je u ovo vrijeme bio poznat kao Getsemanija. Ovaj je park bio smješten na zapadnim padinama Maslinske Gore u blizini potoka Kidrona. Subote su uglavnom prorovidili s Lazarom i njegovim sestrama u Betaniji. Isus je jedino par puta ušao unitar zidina Jeruzalema, dok ga je veliki broj zainteresiranih došao posjetiti u Getsemaniju. Jednog su petka Nikodem i određeni Josip iz Arimateje došli da posjete Isusa, ali su se od straha okrenuli natrag nakon što su se našli pred samim njegovim taborom. Naravno, nisu znali da je Isus znao za njihova djela.

Kad su židovski učitelji saznali da se Isus vratio u Jeruzalem, spremali su se da ga uhite; ali kad su vidjeli da nije poduzimao javna učenja, zaključili su da je strahovao od njihove ranije agitacije i da je tako donio odluku da će nastaviti sa svojim učenjima na ovaj privatni način bez straha od maltretiranja. I tako su se poslovi odvijali tiho sve do posljednjeg lipanjskog dana kad je određeni Šimun, pripadnik Velikog vijeća, javno prihvatio Isusova učenja, što je objavio pred samim židovskim vladarima. Istog je časa započeo novi talas agtacije u cilju Isusovog uhićenja, koji je toliko ojačao da se Učitelj odlučio povući u gradove Samarije i Dekapolisa.

KRATKO prije podneva u nedjelju 12. siječnja 27. godine p. K., Isus je sazvao apostole radi postavke u ulozi javnih glasnika evanđelja kraljevstva. Apostoli su već dulje očekivali ovaj poziv; stoga se ovog jutra nisu odveć udaljavali od obale. Većina se zadržala u blizini obale, gdje su k mreže i krpali mreže i opravljali ribarsku opremu.

Dok je Isus išao obalom i pozivao apostole, prvo je rukom signalizirao Andriji i Petru koji su ribarili nedaleko od obale; zatim je pozvao Jakova i Ivana, koji su bili u brodu nedaleko od obale gdje su krpili mreže i razgovarali sa svojim ocem Zebedejem. Dvojicu po dvojicu, Isus je pozvao i ostale apostole i kad je oko sebe okupio svih dvanaest, uputio se s njima u brda sjeverno od Kafarnauma gdje je nastavio poučavati i pripremati ih za zvaničnu postavku.

Bila je to rijetka prilika kad su sva dvanaestorica apostola bili tihi; čak je i Petar bio zaokupljen mislima. Konačno je došao čas na koji su tako dugo čekali! Išli su nasamo s Učiteljem kako bi sudjelovali u nekoj vrsti svečane ceremonije osobnog posvećenja i kolektivnog odavanja svetom zastupanju svoga Učitelja pri proglašenju kraljevstva njegovog Oca.

1. PRIPREMNA POUKA

Prije nego što će ih formalno postaviti, Isus se obratio dvanaestorici apostola koji su sjedili oko njega: "Moja braćo, došao je čas kraljevstva. Doveo sam vas ovdje da budemo nasamo i da vas predstavim Ocu kao poslanike kraljevstva. Neki su od vas čuli što sam rekao o ovom kraljevstvu u sinagogi, kad sam vas prvi put pozvao. Od kad ste mi se pridružili i počeli raditi u gradovima oko Genezaretskog jezera, svi ste imali prilike naučiti o Očevom kraljevstvu. A sad vam namjeravam reći nove istine o kraljevstvu.

"Novo će kraljevstvo koje moj Otac namjerava utemeljiti u srcima svoje zemaljske djece biti vječna domena. Neće biti kraja upravi moga Oca u srcima onih koji žele činiti njegovu volju. Kažem vam da moj Otac nije Bog Židova ili nežidova. Mnogi će doći s istoka i zapada i sjesti s nama u Očevom kraljevstvu, dok će mnoga Abrahamova djeca odbiti da uđu u ovo novo bratstvo uprave Očevog duha u srcima ljudske djece.

"Moć ovog kraljevstva ne počiva u vojnoj snazi ili u moći bogatstva, već u slavi božanskog duha koji će doći da uči umove i da vlada srcima novorođenih građana ovog nebeskog kraljevstva -- Božjih sinova. Ovo je bratstvo ljubavi u kojem vlada pravednost i čiji je bojni poklik: "Mir na zemlji a među ljudima dobra volja." Ovo je kraljevstvo koje ćete uskoro početi proglašavati predmet čežnje dobrih ljudi svih stoljeća, predmet nade cijele zemlje i ispunjenje mudrih obećanja svih proroka.

"Ali pred vama, moja djeco, kao i pred svima koji vas budu slijedili u ovom kraljevstvu, stoji ozbiljan test. Jedino vas vjera može provesti kroz njegove portale, a ako želite nastaviti uzlaziti progresivnim životom božanske zajednice, morate proizvesti plodove duha moga Oca. Zaista, zaista, kažem vam, neće svatko koji kaže, ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju mog Oca koji je na nebu.

"Vaša poruka svijetu neka bude: Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost i kad ovo nađete, nadodaće vam se sve druge stvari koje su bitne u vječnom življenju. I koristim ovu priliku kako bih vam objasnio da ovo kraljevstvo moga Oca neće doći tako da se njegova moć može uočiti spolja, niti će biti nedolično iskazano. Stoga ne navješćujte kraljevstvo govoreći, ‘Evo ga ovdje’ ili ‘Eno ga ondje,’ jer ovo je kraljevstvo Božje koje proglašavate Bog koji je u vama.

"Tko god želi biti velik u kraljevstvu moga Oca, neka bude svačiji poslužnik; i tko god želi biti prvi među vama, neka bude sluga svojoj braći. Ali nakon što istinski budete primljeni kao građani nebeskog kraljevstva, nećete više biti sluge već sinovi, sinovi živućeg Boga. I tako će ovo kraljevstvo napredovati u svijetu, sve dok ne poruši sve prepreke i dok ne navede sve ljude da spoznaju moga Oca i da vjeruju u životonosnu istinu koju sam došao objaviti. Kraljevstvo je blizu i u ovom trenutku i neki od vas sigurno neće umrjeti a da ne vide dolazak Božje vlasti u velikoj moći.

"I ovo što sada svjedočite, ovaj skromni početak koji se sastoji od dvanaest svagdašnjih ljudi, treba porasti i biti umnožen sve dok s vremenom cijeli svijet ne bude pun hvale u slavu moga Oca. I ljudi neće znati da ste bili sa mnom i da ste naučili o stvarnostima kraljevstva zahvaljujući riječima koje budete govorili, već zahvaljujući životima koje budete živjeli. I dok ne želim vaše umove opteretiti mukotrpnim teretom, želim postaviti svečanu odgovornost pred vaše duše da me zastupate u svijetu kad vas budem napustio kao što ja sada zastupam moga Oca u ovom životu koji živim u čovječjem obličju." Isus je ustao kad je završio s govorom.

2. POSTAVKA

Isus je dalje rekao dvanaestorici smrtnika koji su upravo saslušali njegov proglas o kraljevstvu da kleknu u krugu oko njega. Učitelj je zatim položio ruke na glavu svakog pojedinačnog apostola, započinjući od Jude Iskariota i završavajući s Andrijom. Kad ih je blagoslovio, podigao je ruke i pomolio se:

"Moj Oče, predstavljam ti ove ljude, moje glasnike. Među svom našom djecom zemaljskom, odabrao sam ovu dvanaestoricu da idu u svijet i da me zastupaju kao što sam ja došao tebe zastupati. Voli ih i budi s njima kao što si volio mene i bio uz mene. I ovom prilikom, Oče, daj mudrost ovim ljudima u čije ruke postavljam sve poslove nastupajućeg kraljevstva. Ja nameravam, ako nije protivno tvojoj volji, ostati na zemlji još neko vrijeme da im pomognem pri poslovima kraljevstva. Još jednom ti Oče hvala za ove ljude koje ti povjeravam na čuvanje, dok ja idem raditi na dovršenju zadaće koju si mi dao."

Kad je Isus završio s molitvom, apostoli su još uvijek bili pognuti na svojim mjestima. I prošlo je dosta vremena prije nego se Petar usudio podići pogled prema Učitelju. Jedan po jedan, apostoli su zagrlili Isusa ne govoreći ni riječi. Mjesto je bilo prožeto dubokom tišinom dok je mnoštvo nebeskih bića posmatralo ovaj svečani i sveti prizor -- kozmičkog Stvoritelja koji je upravo stavljao poslove božanskog bratstva ljudi pod upravu ljudskih umova.

3. PROPOVJED PRILIKOM POSTAVKE

Isus je zatim rekao: "Ova vas postavka u ulozi poslanika kraljevstva moga Oca čini zasebnom klasom odvojenom od svih drugih ljudi na zemlji. Vi više niste obični ljudi, već ste prosvjetljeni građani druge, nebeske zemlje, okruženi neukim stvorenjima ovog tamnog svijeta. Neće biti dovoljno ako budete živjeli onako kako ste živjeli do ovog časa, nego od sada morate živjeti kao ljudi koji su kušali slave boljeg života i koji su poslani nazad na zemlju kao poslanici Vladara ovog novog i boljeg svijeta. Od učitelja se očekuje više nego od učenika; od gospodara se zahtijeva više nego od sluge. Od građana nebeskog kraljevstva više se zahtijeva nego od građana zemaljske vlasti. Neke stvari koje ću vam reći mogu djelovati teške, ali vi ste odabrali da budete moji zastupnici u svijetu, kao što sam ja sada Očev zastupnik; i kao moji agenti na zemlji, imate obvezu da se držite onih učenja i radnji koje odražavaju moje ideale smrtničkog življenja na svjetovima prostora, ideale koje sam primjerno predočio u svom zemaljskom životu otkrivenja nebeskog Oca.

"Šaljem vas da proglasite slobodu duhovnim zarobljenicima, radost onima koji su okovani strahom i da izliječite oboljele, prema volji moga Oca koji je na nebu. Kad nađete moju djecu ojađenu, hrabrite ih govoreći:

"Blago siromasima u duhu, smjernima, jer njihova su blaga kraljevstva nebeskog.
" Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi.
" Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.

" Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.
"I recite mojoj djeci i ove riječi duhovne utjehe i obećanja:
" Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti. Radost onima koji plaču, jer će primiti duh
radosti.
" Blago milostivima, jer će primiti milost.
" Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.
" Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad
vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno pripisivali svaku vrstu opačine.
Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima.
"Moja braćo, dok vas šaljem u svijet, vi ste sol zemlji, sol s životonosnim okusom. Ali ako
ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi
pogaze.
"Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se
stavi pod varićak, nego na svijećnjak, da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo neka zasja pred
ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi i neka ih ova djela navedu da slave vašeg Oca
nebeskog.

"Šaljem vas u svijet da me zastupate i da djelujete kao poslanici kraljevstva moga Oca; kako budete išli u svijet proglašavajući radosnu vijest, uzdajte se u Oca čiji ste poslanici. Ne opirite se silom nepravdi; ne uzdajte se u ono što je zemaljsko. Udari li vas susjed po desnom obrazu, okrenite mu i drugi. Budite voljni pretrpjeti nepravdu umjesto što će brat protiv brata pravdu tražiti. Ljubezno i milostivo pomozite svima koji su ojađeni i kojima treba pomoć.

"Kažem vam: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslovite one koji vas proklinju i molite za one koji vas prezreno iskorištavaju. I što god mislite da bih ja učinio ljudima, to im vi učinite. "Vaš Otac nebeski čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i napravednima. Vi ste Božji sinovi; čak i više od toga, vi ste sada poslanici kraljevstva moga Oca. Budite milostivi kao što je milostiv vaš Otac i u vječnoj budućnosti kraljevstva bit ćete savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.

"Šaljem vas da spasite ljude, ne da im sudite. Na kraju svog zemaljskog života svi ćete očekivati milost; stoga za vašeg smrtničkog života očekujem od vas da ukažete milost svojoj zemaljskoj braći. Nemojte pogriješiti tako što ćete htjeti izvaditi trn iz oka brata svojega, a brvna u svome oku ne zapažate. Najprije izvadite brvno iz svog oka, pa ćete tada jasno vidjeti kako da izvadite trn iz oka bratova.

"Jasno raspoznajte istinu; bez straha živite pravednim životom; i tada ćete biti moji apostoli i poslanici moga Oca. Čuli ste da je rečeno: "Ako slijepac vodi slijepca, obojica će u jamu pasti." Ako želite voditi druge u kraljevstvo, sami morate hoditi u jasnom svjetlu živuće istine. U svim poslovima koji se tiču kraljevstva, opominjem vas da pokažete pravedan sud i oštru mudrost. Ne dajte svetinje psima i ne bacajte biserja pred svinje da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgnu.

"Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem ruhu, a unutra su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, niti zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Ako želite ući u kraljevstvo nebesko, znajte da je motiv to što se uzima u obzir. Moj Otac gleda u srca ljudi i sudi im prema njihovim unutarnjim čežnjama i iskrenim nakanama.

"Tog velikog dana suda kraljevskog mnogi će mi reći: ‘Zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali i tvojim imenom činili mnoga veličanstvena djela?’ Ali bit ću im primoran reći, ‘Nikad vas nisam poznavao; odlazite od mene, lažni učitelji.’ Ali svaki od vas koji čuje ovaj poziv i koji bude iskreno sproveo moj nalog da me zastupa pred ljudima kao što ja pred vama zastupam moga Oca, može naći obilan put koji vodi u moju službu i u kraljevstvo nebeskog Oca.

Isus se nikad prije nije obratio apostolima na ovaj način, jer im je ovom prilikom govorio kao onaj koji ima najvišu vlast. S gore su sišli u sumrak, a apostoli nisu postavili ni jedno jedino pitanje.


4. VI STE SOL ZEMLJI

Takozvana "propovjed na Gori" nije Isusovo evanđelje. Dok u sebi nosi mnoge korisne upute, ona zapravo predstavlja nalog koji je upućen apostolima prilikom postavke. Ona je Učiteljev osobni nalog onima koji se budu odali proglašenju evanđelja i koji ga budu namjeravali predstaviti svijetu ljudi, kao što je on tako elokventno i savršeno predstavio svoga Oca.

"Vi ste sol zemlji, sol koja čuva ukus. Ali ako ova sol obljutavi, čime ćete nju osoliti? Više nije ni za što osim da se izbaci van da je ljudi pogaze."

Sol je u Isusovo doba bila vrlo dragocjena; korištena je umjesto novca. Suvremena riječ "salary" (plaća), vuče porijeklo od riječi "salt" (sol). Sol ne samo što je začin hrani, već je i preservativ. Ona čini druga jela ukusnijim i obavlja službu dok se troši.

"Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećanjak da svjetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela koja će ih navesti da slave vašeg Oca nebeskog.

Dok svjetlo rastjerava tamu, ono može biti "zasljepljujuće" i tako proizvesti pometnju i frustraciju. Primili smo opomenu da naše svjetlo treba tako sjati kako bi povelo naše bližnje u nove i pobožne staze uzvišenijeg življenja. Naše svjetlo treba tako sjati da ne privlači pažnju na sebe. Čovjek između ostalog treba upotrijebiti i svoje zvanje kao djelotvoran "reflektor" ovog svjetla života.

Čovjek ne gradi snažan karakter izbjegavanjem zla, već prije istinskim vršenjem dobra. Nesebičnost je obilježje čovjekove veličine. Najviše razine samoostvarenja mogu biti rezultat obožavanja i služenja. Radosna i djelotvorna osoba nije motivirana strahom da ne učini nešto loše, već je motivirana ljubavlju prema činjenju dobra.

"Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." Ličnost je praktično nepromjenjiva; ono šte se može izmijeniti – porasti -- je moralni karakter. Najveća greška suvremenih religija počiva u negativizmu. Drvo koje ne rađa rodom "siječe se i baca u oganj." Moralne vrijednosti ne vuku porijeklo iz čistog potiskivanja -- čovjekovog povinovanja negativnoj zabrani. Strah i stid nisu vrijedni motivi religioznog življenja. Religija ima validnost jedino kad obznanjuje očinstvo Boga i unaprijeđuje bratstvo ljudi.

Djelotvorna filozofija življenja proizrasta iz spoja kozmičkog uvida sa sumom svih emocionalnih reakcija na društveno i ekonomsko okružje. Zapamtite: Dok čovjek ne može korijenito izmijeniti svoje nasljeđene porive, on može izmijeniti emocionale reakcije na ove porive; na taj način može izmijeniti svoju moralnu prirodu i unaprijediti karakter. U snažnom karakteru emocionalne reakcije postaju integrirane i koordinirane; ličnost na taj način postaje ujedinjena. Nedostatna mjera ujedinjenja slabi moralnu prirodu i budi nezadovoljstvo.
Bez vrijednog cilja, život gubi usmjerenje i postaje neproduktivan, što rezultira velikim nezadovoljstvom. Isusov govor prilikom apostolske postavke predstavlja vrhunsku životnu filozofiju. Isus je upozorio svoje učenike da se uvijek drže vjere svog osobnog iskustva. Upozorio ih je da se ne oslanjaju na intelektualnu suglasnost, lakovjernost ili autoritet.
Obrazovanje treba biti vještina upoznavanja (otkrivanja) boljih metoda zadovoljenja prirodnih i nasljeđenih poriva, dok radost predstavlja rezultat sume ovih unaprijeđenih vještina postignuća emocionalnog zadovoljstava. Osjećaj sreće tek u maloj mjeri ovisi od okružja, premda mu prijatno okružje može bitno doprinjeti.

Svaki smrtnik istinski teži da postane cjelovita osoba, da bude savršen kao što je Otac nebeski savršen i ovo je moguće postići zahvaljujući tome što je na koncu konca "svemir istinski očinski."

5. OČINSKA I BRATINSKA LJUBAV

Od propovjedi na Gori do govora prilikom posljednje večere, Isus je upućivao svoje učenike da pokažu očinsku, a ne bratinsku ljubav. Bratinskom ljubavlju čovjek voli svog susjeda onako kako voli samoga sebe i ovo je adekvatno ispunjenje "zlatnog pravila." Ali očinska ljubav traži da volite bližnje ljude onako kako Isus voli vas.

Isus voli čovječanstvo dualnom ljubavi. On je živio na zemlji kao dvostruka ličnost -- ljudska i božanska. Kao Sin Božji Isus voli čovjeka očinskom ljubavlju -- on je čovjekov Stvoritelj, njegov kozmički Otac. Kao Sin Čovječji, Isus voli smrtnike kao brat --on je istinski bio jedan od ljudi.

Isus nije očekivao od svojih učenika da postignu nemoguće ispoljenje bratinske ljubavi, ali je očekivao da pokušaju biti nalik Bogu -- biti savršeni kao što je savršen Otac nebeski -- kako bi počeli promatrati ljude onako kako Bog promatra svoja stvorenja i kako bi stoga počeli voljeti ljude onako kako ih Bog voli -- kako bi iskazali početke očinske srdačnosti. Tijekom ovih riječi upozorenja koje je uputio dvanaestorici, Isus je nastojao obznaniti vezu između ovog novog koncepta očinske ljubavi i određenih emocionalnih stavova koji ulaze u sastav čovjekovih brojnih društvenih usklađenja prema njegovom okružju.
Učitelj je započeo ovaj znameniti govor tako što je ukazao na četiri stava vjere; zatim je predočio četiri vrhunske i transcendentalne reakcije očinske ljubavi koje stoje u suprotnosti s ograničenjima posve bratinske ljubavi.

Prvo je govorio o onima koji su siromašni u duhu, zatim onima koji su gladni pravednosti, potom onima koji su vični krotkosti i konačno onima koji su čistog srca. Od ovih smrtnika koji raspoznaju duh može se očekivati da postignu visoke razine božanske nesebičnosti i altruizma zahvaljujući kojima mogu postići izvanredno iskazanje očinske srdačnosti; oni tako i u žalosti imaju moć iskazati milosti, unaprijediti mir i ustrajati prilikom progona, dok kroz sve ove teške situacije mogu voljeti očinskom ljubavlju i one koje je teško voljeti. Očeva ljubav može postići razine odanosti koje daleko nadilaze bratinsku ljubav.

Vjera i ljubav prema ovim blaženstvima jačaju moralni karakter i bude radost. Strah i ljutnja slabe karakter i uništavaju radost. Ova znamenita propovjed započinje pomenom sreće, blagosti.

1. "Blago siromasima u duhu -- smjernima." Djetetu sreća znači zadovoljstvo uslišenja neposrednih potreba. Odrastao čovjek je voljan posijati sjemena samoodricanja kako bi ubrao žetvu veće sreće. Sreća je prije i poslije Isusovog doba često dovođena u vezu s materijalnim bogatstvom. U pripovijedi o Farizeju i cariniku koji su se molili u hramu, jedan se osjećao bogatim u duhu -- bio je egotističan; drugi se osjećao "siromašnim u duhu" -- bio je smjeran. Jedan je bio sam sebi dovoljan; drugi je gladovao za istinom i bio spreman primiti pouku. Onaj koji je bio siromašan u duhu težio je za postignućem duhovnog bogatstva -- za Bogom. I takvi tragatelji za istinom ne moraju čekati na nagrade u dalekoj budućnosti; oni danas primaju svoju nagradu. Oni nalaze kraljevstvo nebesko u svojim srcima i odmah doživljavaju osjećaj sreće.
2. "Radost žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi." Jedino će oni koji se osjećaju siromašni u duhu gladnjeti za pravednošću. Jedino smjerni traže božansku snagu i teže za duhovnom moći. Ali jako je opasno svjesno poduzeti duhovni post kako bi se poboljšao vlastiti apetit prema duhovnim obdarenjima. Fizički post postaje opasan nakon četiri-pet dana; čovjek je sklon izgubiti volju za hranom. Dugi post, bilo fizički ili duhovni, ima tendenciju da uništi glad.

Utemeljena na iskustvu, pravednost je zadovoljstvo, ne dužnost. Isusova pravednost je dinamička očinsko-bratinska ljubav. Ona nije ‘nemoj slučajno’ oblik pravdenosti. Kako će čovjek gladnjeti za nečim negativnim -- što ne smije činiti?
Djetinji um ne može lako naučiti ova dva blaženstva, ali zreo čovjek treba biti u stanju da shvati njihov smisao i značaj.
3. "Radost krotkima, jer će baštiniti zemlju." Istinska krotkost nema veze sa strahom. Ona je prije stav čovjekove suradnje s Bogom -- "Neka bude tvoja volja." Ona obuhvaća strpljenje i uzdržavanje i motivaciju nepokolebljive vjere u zakonski uređen i prijateljski naklonjen svemir. Ona savladava sva iskušenja koja čovjeka navode na pobunu protiv božanskog glasa. Isus je bio idealno krotka osoba Urantije i baštinio je prostrani svemir.
4. "Radost onima koji su čistog srca, jer će Boga gledati." Duhovna čistota nije negativna osobina, izuzev ako se negativnost odnosi na to što u sebi nema sumnjičavosti i odmazde. Kad je govorio o čistoti, Isus nije mislio jedino na čovjekove stavove prema seksu. Prije je mislio na čovjekovu vjeru u njegove bližnje; vjeru roditelja u njihovo dijete, vjeru zahvaljujući kojoj mogu voljeti svoje bližnje onako kako ih otac voli. Očeva ljubav ne može razmaziti dijete ili previdjeti zlo koje ono učini i nikad nije cinična. Očinska ljubav ima samo jedan jedini cilj i uvijek traga za najboljim što u čovjeku; ovo je stav pravog roditelja.
Vidjeti Boga – vjerom -- znači steći istinski duhovni uvid. Ovaj duhovni uvid uvećava Ispravljačevu upravu, što uvećava čovjekovu svjesnost Boga. Nakon što spoznate Oca stječete snažniju sigurnost u vlastiti status božanskog sina i bolje ste u stanju voljeti sve ljude ne samo kao brat -- bratinskom ljubavlju -- već i kao otac -- očinskom ljubavlju.

I djecu je lako naučiti ovoj ideji. Djeca su prirodno puna povjerenja i roditelji se trebaju pobrinuti da ne izgube ovu jedostavnu vjeru. U odnosu prema djeci nemojte ih varati i navoditi na sumnjičavost. Mudro im pomozite da izaberu svoje heroje i svoje životno zvanje.

Isus je zatim nastavio govoriti svojim učenicima o pitanju ostvarenja glavnog smisla cijele čovjekove borbe – savršenstva – postignuća božanstva. Uvijek ih je opominjao: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski." On nije opominjao dvanaestoricu da vole svog susjeda kao samog sebe. Ovo je samo po sebi bio vrijedan čin; to bi značilo ostvarenje bratinske ljubavi. Isus je umjesto toga opominjao svoje apostole da vole ljude onako kako je on njih volio -- da ih vole očinskom kao i bratinskom ljubavlju. Ovu je ideju ilustrirao tako što im je ukazao na četiri vrhunske reakcije očinske ljubavi:
1. "Radost onima koji tuguju, jer će se utješiti." Takozvani zdrav razum ili čista logika nikada nemogu proizvesti zaključak da sreća može nastati kao rezultat patnje. Ali Isusove se riječi ne odnose na spoljašnje ili usiljeno tugovanje. On je imao na umu emocionalni stav blagosti. Velika je greška učiti dječake i mladiće da nije muževno ispoljiti nježnost ili emocionalne osjećaje koji svjedoče o patnji. Suosjećajnost je časna osobina, bilo u muškarcu ili u ženi. Kako bi bio muževan, muškarac ne mora biti pokriven žuljevima i modricama. Ovo nije ispravan način da se podigne hrabar muškarac. Najveći muškarci ovoga svijeta nisu se bojali tugovanja. Mojsije, veliki tugovatelj, je bio veći muškarac od Samsona i Golijata. Mojsije je bio vrhunski vođa I u isto vrijeme čovjek pun krotkosti. Osjećajnost i reagiranje na tuđu nevolju stvaraju osjećaj istinske i dugotrajne sreće, dok takvi ljubezni stavovi čuvaju dušu od razornih utjecaja ljutnje, mržnje i sumnjičavosti.

2. "Radost milosrdnima, jer će postići milosrđe." Milost se ovdje odnosi na visinu, dubinu i širinu najistinskijeg prijateljstva -- blagonaklonost ljubavi. Dok milostivost može biti pasivna, ovdje je aktivna i dinamična -- najviši oblik očinstvenosti. Roditelju nije teško oprostiti njegovome djetetu, čak mnogo puta. Nerazmaženo dijete ima prirodan poriv da olakša svoje patnje. Ljubeznost i suosjećajnost su normalne pojave kad djeca dostignu dob kad mogu procijeniti istinsko stanje stvari.
3. "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji." Isusovi učenici su očekivali vojnika izručitelja, a ne mirotvorca. Ali Isusov mir nije pacifistički i negativan. Suočen s mukotrpnim teškoćama i progonima, rekao je, "Ostavljam vam mir; mir i to svoj, dajem vam." "Neka vam srce ne bude u mukama, i ne bojte se." Ovo je mir koji spriječava razorne sukobe. Osobni mir ujedinjuje ličnost. Društveni mir spriječava strah, pohlepu i ljutnju. Politički mir spriječava rasne proturiječnosti, nacionalnu sumnjičavost i rat. Mirotvorstvo je lijek nepovjerenju i sumnjičavosti.

Djecu je lako naučiti da budu mirotvorci. Ona uživaju u timskim aktivnostima; vole se zajedno igrati. Učitelj je drugom prilikom rekao: "Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, naći ce ga."

4. "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam budu nepravedno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima."

Mir često slijedi za progonom. Mladi ljudi i hrabre odrasle osobe, međutim, nikad ne izbjegavaju teškoće i opasnosti. "Nitko nema veće ljubavi od ove: da položi svoj život za svoje prijatelje." I očinska ljubav može postići sve ovo – što bratinska ljubav ne može učiniti. Napredak je uvijek slijedio za progonom.

Djeca se uvijek odazivaju izazovima koji traže hrabrost. Mladi su se uvijek spremni "drzanuti." Svako djete rano treba naučiti žrtvovati.

Tako je jasno da se blaženstva koja ulaze u "propovijed na Gori" temelje na vjeri i ljubavi, a ne na zakonu -- etici i dužnosti.

Očinska ljubav rado uzvraća dobro za zlo –dobrim se osvećuje za napravdu.

5. VEČER NAKON POSTAVKE

U nedjelju uveče nakon što su preko brda sjeverno od Kafarnauma stigli do Zebedejeve kuće, Isus i dvanaestorica su se okrijepili jednostavnim obrokom. Dok je Isus otišao u šetnju obalom, dvanaestorica su međusobom razgovarali. Nakon kratkog vijećanja, dok su im blizanci malom vatrom dali topline i svjetla, Andrija je otišao potražiti Isusa i kad ga je našao, rekao je: "Učitelju, moja braća ne mogu shvatiti to što si rekao o kraljevstvu. Ne osjećamo se spremnim da započnemo s ovim radom sve dok nam ne daš dalje upute. Došao sam te pozvati da nam se pridružiš u vrtu i da nam pomogneš da razumijemo značenje tvojih riječi." Isus se vratio s Andrijom kako bi govorio s apostolima.

Kad je ušao u vrt, okupio je apostole oko sebe i dalje ih je učio: "Teško vam je primiti moju poruku zato što hoćete da dogradite nova učenja neposredno na temelju starih, ali ja vam kažem da morate biti ponovo rođeni. Morate započeti ispočetka kao mala djeca i biti voljni vjerovati mojim učenjima i vjerovati u Boga. Ne možete preinačiti ovo novo evanđelje kraljevstva kako bi ga usaglasili s postojećim teorijama. Imate pogrešne ideje o Sinu Čovječjem i njegovoj misiji na zemlji. Nemojte misliti da sam došao ukinuti zakon i proroke; nisam došao da ukinem, već da ih ostvarim, da ih proširim i osvjetlim. Nisam došao prekršiti zakon, već sam došao upisati ove nove zapovijedi u vaša srca.

"Tražim od vas pravednost koja će biti veća od pravednosti onih koji davanjem milostinje, molitvi i posta nastoje pridobiti Očevu naklonost. Kako bi ušli u kraljevstvo, morate imati pravednost koja počiva u spoju ljubavi, milosti i istine -- morate iskreno željeti činiti volju moga Oca nebeskog."

Zatim reče Šimun Petar: "Učitelju, ako imaš novu zapovijed, reci nam kako ona glasi. Obznani nam novi put." Isus je odvratio Petru: "Čuli ste kako kažu učitelji zakona: "Ne ubij; tko god ubije, bit će doveden pred sud." Ali ja gledam dalje i dublje od samih djela kako bih otkrio čovjekov motiv. Kažem vam da svakom čovjeku koji se ljuti na svoga brata prijeti sud. Onome koji u svom srcu hrani mržnju i koji se u svom umu planira svetiti, njemu će se suditi. Vi morate suditi svojim bližnjima po njihovim djelima; Otac nebeski sudi prema nakani.

"Čuli ste kako kažu učitelji zakona, "Ne čini preljuba." Ali ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već u svome srcu s njom učinio preljub. Vi jedino možete suditi ljudima prema njihovim djelima, ali moj Otac gleda što je u srcima njegove djece i sudi im milostivo prema njihovim nakanama i istinskim željama."

Isus je namjeravao nastaviti s raspravom drugih zapovijedi kad ga je Jakov Zebedejev prekinuo pitanjem: "Učitelju, što ćemo učiti ljude u vezi razvoda? Hoćemo li dopustiti muškarcu da otpusti svoju ženu kao što je Mojsije učio?" Kad je Isus čuo njegovo pitanje, rekao je: "Nisam došao da formiram zakone, već da prosvjetlim. Nisam došao kako bih preuredio kraljevstva ovoga svijeta, već kako bih utemeljio kraljevstvo nebesko. Nije Očeva volja da ja podlijegnem iskušenju da vas učim pravilima koja se odnose na vladu, trgovinu i društveno ponašanje, koja mogu biti prikladna danu današenjem, neće ni iz daleka pristajati društvu drugoga doba. Ja sam na zemlji jedino da utješim umove, oslobodim duhove i spasim duše ljudi. Ali kazat ću u vezi ovog pitanja o razvodu, da, dok je Mojsije odobravao ovakve stvari, ovo nije bio slučaj u Vrtu u vrijeme Adama."

Nakon što su apostoli među sobom na kratko porazgovarali, Isus je nastavio: "Uvijek morate uočiti razliku između dva stanovišta smrtničkog ponašanja – ljudskog i božanskog; metode čovjeka i metode duha; procjene vremena i stanovišta vječnosti." Premda dvanaestorica nisu mogli razumjeti sve što ih je učio, ove su riječi uveliko pomogle.

Isus je zatim rekao: "Ali vi ćete se spotaći o moja učenja zbog toga što ste skloni doslovno tumačiti moje riječi; sporo raspoznajete duh moga učenja. Ne zaboravite da ste moji glasnici; od vas se očekuje da živite svoje živote onako kako sam ja u duhu živio moj. Vi ste moji osobni zastupnici; ali nemojte očekivali od ljudi da po svakom pitanju žive onako kako vi živite. Imajte na umu da ja imam ovaca koje nisu od ovog stada i da za vrijeme ovog života u smrtničkom obličju i njima namjeravam ostaviti uzorak prema kom će se povoditi pri činjenju Božje volje."

Natanije je zatim upitao: "Učitelju, zar nećemo dati mjesta pravdi? Prema Mojsijevom zakonu, ‘Oko za oko, zub za zub.’ Što ćemo mi reći?" Isus odgovori: "Vi ćete uzvratiti dobro za zlo. Moji glasnici se ne smiju boriti s ljudima, već prema svima pokazati ljubaznost. Djelo za djelo neće više biti pravilo. Vladari ljudi mogu imati ovakve zakone, ali tako neće biti u kraljevstvu; neka milost uvijek vodi vas sud i ljubav vaše ophođenje. Ako mislite da su ove riječi teške, ne morate ići dalje. Ako smatrate da su zahtjevi apostolstva suviše zahtjevni, možete se vratiti manje zahtjevnoj stazi učeništva."

Kad su čuli ove riječi sablazni, apostoli su se otišli preispitati nasamo, ali su se uskoro vratili i Petar je rekao: "Učitelju, odlučili smo ići s tobom; ni jedan se ne želi povući. Spremni smo platiti dodatnu cijelu, ispiti čašu. Želimo biti apostoli, a ne samo učenici."

Kad je Isus ovo čuo, rekao je: "Budite, tada, spremni prihvatiti svoje obveze i slijediti me. Činite svoja dobra djela u tajnosti; kad dajete milostinju, neka vam ne zna ljevica što vam daje desnica. I kad se molite, pomolite se u tajnosti i ne izgovarajte isprazne riječi i besmislene fraze. Uvijek se sjetite da Otac zna što vam je potrebno čak i prije nego što ga zamolite. I ne budite mrki kad postite, kako bi vaš čin vidjeli ljudi. Kao moji odabrani apostoli, vi koji ste sada odjeljeni od drugih ljudi kako bi služili kraljevstvu, ne sabirite sebi blaga na zemlji, već svojim nesebičnim služenjem sebi sabirite blaga na nebu, jer gdje vam je blago, tu će vam biti i srce.

"Oko je svjetiljka tijelu; bude li ti, stoga, oko velikodušno, čitavo će ti tijelo biti puno svjetla. Ali ako ti je oko samoživo, čitavo će ti tijelo biti puno tame. Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti ta tama!"

Tomo je zatim pitao Isusa da li će "nastaviti sve dijeliti." Učitelj je rekao: "Hoćemo, moja braćo, zato što hoću da živimo zajedno kao jedna obzirna obitelj. Povjeravam vam veliki posao i zahtijevam vašu nepodvojenu službu. Znate izreku: "Ni jedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara." Ne možete iskreno obožavati Boga i istovremeno svesrdno služiti mamona. Nakon što se bezrezervno odate radu koji se tiče kraljevstva, ne brinite se tjeskobno za svoje živote; pogotovo se ne brinite što ćete jesti ili što ćete piti; dalje, ne brinite se za svoja tijela, što ćete obući. Već ste naučili da voljne ruke i iskrena srca neće gladnjeti. Ovom prilikom, dok se spremate posvetiti sve svoje energije radu na kraljevstvu, neka znate da će Otac biti svjestan vaših potreba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i kad nađete ulazak u njega, nadodaće vam se sve što trebate. Ne brinite se, stoga, tjeskobno, za to što će sutrašnji dan donijeti. Svakom je danu dosta muke njegove."

Kad je Isus vidio da su apostoli bili spremni postavljati pitanja cijele noći, rekao je: "Moja braćo, žedni ste znanja; najbolje je da se počinkom okrijepite kako bi se spremili za sutrašnji posao." Ali ni jedan nije mogao spavati. Petar je skupio hrabrosti da traži od svog Učitelja da "samo malo nasamo porazgovaramo. Ne da bih držao nešto u tajnosti od moje braće, ali sam u duhu uznemiren i ako zaslužujem da me moj Gospodin ukori, lakše ću primiti ukor nasamo." Isus je rekao: "Hodi sa mnom, Petre" -- vodeći ga u kuću. Kad se Petar vratio s razgovora s Učiteljem, bio je dobro raspoložen i ohrabren, na što je Jakov odlučio ući i porazgovarati s Isusom. I tako su jedan za drugim sve do sitnih jutarnjih sati apostoli išli govoriti s Učiteljem. Kad su izuzev blizanaca svi s njim nasamo govorili, Andrija je rekao Isusu: "Gospodine, blizanci su zaspali u vrtu pored vatre; hoću li ih probuditi da upitam hoće li i oni s tobom govoriti?" Isus je sa smješkom uzvratio, "Dobro su onako kako su -- ne uznemiruj ih." I noć je bila pri kraju; svitalo je svjetlo novog dana.


6. TJEDAN POSLIJE POSTAVKE
Nakon što su nekoliko sati spavali apostoli su se s Isusom sastali na kasnom doručku i ovom im je prilikom rekao: "Sad morate početi sa svojim radom, propovijedanjem radosne vijesti i učenjem vjernika. Spremite se na put za Jeruzalem." Nakon što je Isus završio, Tomo se odvažio reći: "Znam, Učitelju, da bi smo sada trebali biti spremni da se prihvatimo posla, ali bojim se da nismo u stanju obaviti ovaj veliki poduhvat. Bi li nam dopustio da ostanemo ovdje još nekoliko dana, prije nego započnemo s poslovima kraljevstva?" I kad je Isus vidio da su svi apostoli bili obuzeti istim strahom, rekao je: "Bit će onako kako ste tražili; ostat ćemo ovdje preko Sabata."

Iz tjedna u tjedan u Betsaidu su dolazile male grupe znatiželjnih promatrača i tragatelja za istinom koje su željele vidjeti Isusa. Riječ o njemu se već bila proširila preko cijele zemlje; znatiželjne grupe su dolazile iz dalekih gradova, čak iz Tire, Sidona, Damska, Cezareje i Jeruzalema. Dok je Isus do sada bio taj koji ih je pozdravljao i učio o kraljevstvu, ovom je prilikom prepustio ovaj posao dvanaestorici. Andrija je imao zadatak odabrti jednog apostola i zadužiti ga za grupu posjetitelja i ponekad su sva dvanaestorica bili ovako uposleni.

Proveli su dva dana radeći, preko dana poučajući, a do kasno u noć vodeći privatne razgovore. Isus je proveo treći dan uživajući u društvu Zabedeja i Šalome, dok je poslao apostole da "odu u ribu, da bezbrižno promjene okružje ili da posjete svoje obitelji." U četvrtak su se vratili na još tri dana pouke.

Za vrijeme ovog tjedna pouke i vježbe, Isus je apostolima više puta ponovio dva glavna motiva svoje zemaljske misije poslije krštenja:

1. Da obznani Oca ljudima.
2. Da navede ljude da postanu svjesni svog statusa sinova -- da vjerom spoznaju da su djeca Previšnjeg.
Apostolima su jako pomogle različite aktivnosti ovog tjedna; neki su čak postali odveć samouvjereni. Na posljednjem sastanku, noć poslije Sabata, Petar i Jakov su došli Isusu s riječima: "Spremni mo da idemo naprijed, da osvojimo kraljevstvo." Isus je odvratio: "Neka vam mudrost bude jednaka zanosu i hrabrost neznanju."

Premda apostoli nisu uspjeli shvatiti veći dio njegovih učenja, uspjeli su pojmiti veličinu dražesno lijepog života koji je Isus među njima živio.


8. ČETVRTAK POSLIJE PODNE NA JEZERU

Isus je dobro znao da njegovi apostoli nisu u potpunosti usvojili njegova učenja. Odlučio je dati dodatnu pouku Petru, Jakovi i Ivanu u nadi da će oni bili u stanju razjasniti njegove ideje svojim prijateljima. Vidio je da, dok su sva dvanaestorica apostola razumjeli neke aspekte ideje duhovnog kraljevstva, ustrajno su nastavili nadovezivati ova nova duhovna učenja na svoje stare uvriježene doslovne ideje o nebeskom kraljevstva kao restoraciji Davidovog prijestolja i ponovnoj uspostavi Izraela kao svjetovne moći na zemlji. Tako je u četvrtak poslije podne, Isus ispolovio na jezero s Petrom, Jakovom i Ivanom kako bi s njima govorio o poslovima kraljevstva. Pouka je trajala četiri sata i sastojala se od niza pitanja i odgovora; Isusove riječi upućene trojici ovog bitnog poslijepodneva najbolje se mogu zabilježiti u reorganiziranom i sažetom obliku, onako kako je sve ovo narednog jutra Šimun Petar ispričao svom bratu Andriji:

1. Izvršenje Očeve volje. Isusovo učenje da se ljudi trebaju uzdati u zaštitu nebeskog Oca nije bilo slijepi i pasivni fatalizam. Ovog poslijepodneva Isus je s odobravanjem citirao staru židovsku izreku: "Onaj koji neće da radi, neće ni jesti." Pozvao se na vlastito iskustvo kao komentar njegovom učenju. Njegovim gledištima u vezi uzdanja u Oca ne može se suditi prema društvenim i ekonomskim uvjetima njegovog ili bilo kojeg drugog doba. Njegova učenja obuhvaćaju idealne principe življenju blizu Boga u svim dobima i na svim svjetovima.
Isus je objasnio trojici razliku između onoga što se očekivalo od apostola i od svih drugih učenika. Ni ovom prilikom nije zabranio apostolima smotrenost i brigu za budućnost. Nije ih odvraćao od promišljenosti, nego od tjeskobe, zabrinutosti. Rekao je čovjeku da se aktivno i budno pokori Božjoj volji. Kao odgovor na mnoga njihova pitanja o štedljivosti i nerasipnosti, jednostavno se pozvao na svoj život s periodima stolarstva, brodogradarstva i ribarstvom i na način na koji je pažljivo organizirano apostolsku grupu. Želio je objasniti da čovjek ne treba smatrati svijet neprijateljem; da životne okolnosti predstavljaju rezultat spojenog djelovanja Božje djece i božanskog spleta događaja.

Isus je naišao na veliku teškoću nastojeći objasniti zašto nije imao običaj pružati otpor. Apsolutno je odbijao stati u svoju obranu i apostolima je djelovao da bi mu bilo milo ako se i oni povedu na isti način. Učio ih je da se ne opiru zlu, da se ne bore protiv nepravde ili nepoštenja, ali ih nije učio da pasivno postanu žrtvama zlotvorstva. Ovoga poslijepodneva, objasnio im je da društvo ima pravo kazniti zlotvore i kriminalce i da građanska vlada ponekad mora upotrijebiti silu kako bi održala društveno uređenje i sprovela pravdu.

Uvijek je opominjao svoje učenike da se ne odaju zlu svećenja; nije dopuštao odmazdu, ideju o poravnavanju računa. Nije odobravao ozlojađenost. Nije dopuštao ideju "oka za oko, zuba za zub". Nije odobravao osobnu i ličnu odmazdu, već ju je stavio u ruke građanske vlada na jednoj i Božjeg suda na drugoj strani. Objasnio je trojici da su njegova učenja bila upućena individui a ne državi. Tno što ih je do sada učio o ovim stvarima, sažeo je sljedećim riječima:

Ljubite svoje neprijatelje -- ne zabravite moralne zahtjeve bratstva ljudi. Zlo je nedjelotvorno: Čovjek neće ispraviti zlo osvetom. Pogrešno je boriti se protiv zla njegovim
vlastitim oružjem.
Imajte vjeru -- budite uvjeren da će na kraju pobjediti božanska pravda i vječna dobrota.

2. Politički stav. Upozorio je svoje apostole da budu vrlo diskretni u pogledu primjedbi o zategnutim odnosima između židovskog naroda i rimske vlade; zabranio im je da se bilo kako upliću u ove teškoće. Uvijek je pažljivo nastojao izbjeći političke zamke svojih neprijatelja, stalno uzvraćajući: "Dajte caru carevo, a Bogu Božje." Nije dopuštao bilo čemu da mu odvrati pažnju od njegove misije uspostave novog puta spasenja; nije sebi dopuštao zanimanje za bilo što drugo. U osobnom je životu uvijek prikladno poštovao sve građanske zakone i odredbe; tijekom cijelog procesa javne pouke, nije učio o stvarima koje su pripadale građanskoj, društvenoj ili ekonomskoj domeni. Trojici apostola je rekao da su ga se ticali jedino principi čovjekovog unutarnjeg i osobnog duhovnog života.

Isus dakle nije bio politički reformator. On nije došao preurediti svijet; i da je to učinio, ova bi preuredba bila prikladna jedino njegovom danu i generaciji. Unatoč tome, pokazao je ljudima najbolji način življenja i svaka generacija mora sama otkriti najbolji način da uskladi Isusov život sa svojim vlastitim problemima. Ali nikada ne činite grešku tako što ćete poistovijetiti Isusova učenja s bilo kojom političkom ili ekonomskom teorijom, bilo kojim društvenim ili industrijskim sustavom.

3. Društveni stav. Židovski rabini su već dugo vodili rasprave o pitanju: Tko je moj susjed? Isus je predstavio ideju aktivne i spontane ljubeznosti, tako iskrene ljubavi prema bližnjima da ova iskrenost proširuje susjedstvo na cijeli svijet, tako da svi ljudi postaju čovjekovi susjedi. Ali pri svemu tome Isus se zanimao jedino za individuu, ne za mase. Isus nije bio sociolog, ali on jeste nastojao slomiti sve oblike sebične izolacije. Učio je samilosti, istinskoj suosjećajnosti. Mihael od Nebadona je Sin milosti; suosjećajnost je njegova narav.

Učitelj nije rekao da ljudi nikada ne prirede gozbu svojim prijateljima, već je rekao da njegovi učenici prave gozbu i siromasima i unesrećenim. Isus je imao snažan osjećaj pravde, ali njega je uvijek ublažavala milost. Nije učio apostole da dopuste društvenim parazitima i profesionalnim ubiračima milostinje da ih zloupotrebljavaju. Od svih njegovih izjava ona koja najviše zvuči poput sociološkog proglasa glasi: "Ne sudite, da vam ne bude suđeno."
Objasnio je da nekritična ljubeznost može uzrokovati mnoga društvena zla. Isus je narednog dana izričito zabranio Judi da da pare iz apostolske riznice, osim ako mu to Isus naloži ili ako to zajednički zatraže dva apostola. Po svim ovim pitanjima, Isus je znao reći: "Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi." Izgledalo je da je njegova namisao pri svim društvenim situacijama bila da nauči ljude strpljenju, toleranciji i opraštanju.

Obitelj je bila u samom centru Isusove životne filozofije -- u ovom i u narednom svijetu. Utemeljio je svoja učenja o Bogu na obitelji, dok je nastojao ispraviti židovsku tendenciju prema pretjeranom poštivanju predaka. Uzvisio je obiteljski život kao najvišu ljudsku dužnost i objasnio apostolima da obiteljske dužnosti ne smiju omesti religiozne obveze. Skrenuo je njihovu pažnju na činjenicu u da je obitelj svjetovna institucija; ona ne preživljava smrt. Isus nije oklijevao da se odrekne svoje obitelji nakon što se usprotivila Očevoj volji. Poučavao je novo i šire bratstvo ljudi -- sinova Božjih. U Isusovo je vrijeme u Palestini i širom rimske imperije bilo lako dobiti razvod. Dok je Isus ustrajno odbijao kristalizirati zakone o braka i razvoda, mnogi su njegovi rani učenici imali snažna mišljenja o razvodu koja su bez oklijevanja pripisali Isusu. Svi su se pisci Novog Zavjeta držali ovih strožih i naprednijih ideja u vezi razvoda, izuzev Ivana Marka.

4. Ekonomski stav. Isus je radio, živio i poslovao u svijetu kakav je zatekao. On nije bio ekonomski reformator, premda je često ukazivao na nepravednost nejednake razdiobe bogatstva. Ali on nije predložio način da se ovo ispravi. Trojici je jasno rekao da, dok nije želio da njegovi apostoli posjeduju imovinu, nije propovjedao protiv bogatstva i imovine, već jedino protiv njihove nejednake i napravedne podjele. Isus je prepoznao potrebu za društvenom pravdom i industrijskim poštenjem, ali nije ponudio pravila kojima bi se ovi postigli.

Nikada nije učio da njegovi vjernici ne trebaju posjedovati zemaljsko bogastvo; ovo je učio jedino svoje apostole. Luka, liječnik, je duboko vjerovao u društvenu jednakost, te je uveliko protumačio Isusove rijeci u skladu sa svojim osobnim vjerovanjima. Isus nikada nije osobno naredio svojim učenicima da usvoje komunalni način življenja; nije im govorio o ovim pitanjima.
Isus je često upozoravao svoje slušatelje da se čuvaju pohlepe, objašnjavajući da "onome tko je u izbolju sreća nije osigurana njegovim imanjem." Neprestano je ponavljao: "Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a svoju dušu izgubi?" On nije direktno napadao posjedovanje imovine, ali je insistirao da je od vjećne važnosti da duhovne vrijednosti budu na prvom mjestu. U svojim kasnijim učenjima nastojao je ispraviti mnoge pogrešne poglede na život koji su u ovo vrijeme vladali na Urantiji i pri tom se uglavnom koristio usporedbama. Isus nikada nije namjeravao formulirati ekonomske teorije; dobro je znao da svako doba mora evoluirati svoje vlastite metode riješenja postojećih problema. I da Isus danas živi na zemlji u ljudskom obličju, duboko bi razočarao većinu dobrih muškaraca i žena jednostavno zbog toga što ne bi sudjelovao u suvremenim političkim, društvenim i ekonomskim razmiricama. Uzvišeno bi se držao po strani, dok bi vas učio kako da usavršite svoj unutarnji život, što bi vas učinilo daleko sposobnijim da riješite svoje posve ljudske probleme.

Isus bi sve ljude načinio nalik Bogu, te bi zatim suosjećajno stao u stranu dok ovi Božji sinovi rješavaju svoje političke, društvene i ekonomske probleme. Predmet njegove optužbe nije bio bogatstvo, već to što ovo učini većini svojih odanika. Ovog četvrtka poslije podne, Isus je prvi put rekao svojim suradnicima da je "blaženije davati nego primati."
5. Osobna religija. I vi bi, kao što je to bio slučaj s apostolima, bolje razumjeli Isusova učenja vodeći se prema njegovom životu. On je živio usavršenim životom na Urantiji i njegova se jedinstvena učenja jedino mogu razumjeti kad si čovjek neposredno predoči taj život. Njegov život, a ne njegova učenja dvanaestorici ili njegove propovijedi masama, u najvećoj mjeri obznanjuju Očev božanski karakter i ličnosti ljubavi. Isus nije napao učenja židovskih proroka i grčkih moralista. Učitelj je prepoznao mnoge vrijedne stvari u ovim učenjima, ali on je dočšo na zemlju kako bi učio nešto dodatno: "dobrovoljno usaglašavanje čovjekove volje s Božjom." Isus nije želio jedino da stvori religioznog čovjeka, smrtnika posve zaokupljenog religioznim osjećajima koji se jedino povodi prema duhovnim impulsima. Da ste samo jednom mogli vidjeti Isusa, znali bi da je on bio stvarni čovjek bogatog iskustva u stvarima ovog svijeta. Isusova su učenja po ovom pitanju bila jako izokrenuta i uveliko izobličena u toku više stoljeća kršćanskog doba; također imate izobličene ideje o Učiteljevoj krotkosti i poniznosti. Nama djeluje da je ono čemu je on težio u svome životu bilo najviši oblik samopoštovanja. Savjetovao je čovjeka da se ponizi jedino da bi se mogao istinski uzvisiti; ono čemu je zapravo ciljao je bila istinska poniznost pred Bogom. Polagao je veliku važnost u iskrenost -- čisto srce. Pri svakoj procjeni karaktera, čestitost je bila suštinska vrlina, dok je hrabrost bila u samoj biti njegovih učenja. Njegova je parola bila: "Ne boj se," dok mu je krotka trpeljivost bila ideal karakterne snage. Isusova učenja predstavljaju religiju hrabrosti, odvažnosti i heroizma. I upravo iz ovog razloga, odabrao je za svoje osobne predstavnike dvanaestoricu svagdašnjih ljudi od kojih su većina bili kršni, robusni i muževni ribari.

Isus nije govorio o pitanju društvenog poroka svoga doba; rijetko je pominjao moralnu delikventnost. Bio je pozitivni učitelj istinske vrline. Pomno je izbjegavao negativne metode upućivanja pouke; odbijao je reklamirati zlo. On čak nije bio ni moralni reformator. Dobro je znao i tako je učio i svoje apostole, da čulne porive čovječanstva ne mogu biti potisnute ni religioznim prijekorima ni zakonskim zabranama. Onih par optužbi koje je uputio odnosile su se na ponos, okrutnost, tlačenje i licemjerstvo.

Isus nije žestoko optužio čak ni farizeje, kao što je to učinio Ivan. On je znao da su mnogi književnici i farizeji imali iskreno srce; razumijevao je okove njihovog robovanja religioznim tradicijama. Isus je naglasio da treba "prvo učiniti stablo dobrim." Trojici je naglasio da je vrjednovao cijeli život, a ne samo nekoliko određenih vrlina.

Jedna ideja koju je Ivan primio iz ovog učenja je bila da srce Isusove religije počiva u stjecanju samilosnog karaktera i ličnosti aktivirane motivom vršenja volje Oca na nebu.

Petar je razumio ideju da je evanđelje koje su trebali proglasiti značilo novi početak cijelom ljudskom rodu. Ovaj je utisakprenio na Pavla, koji je na njemu utemeljio ideju o Kristu kao "drugom Adamu."

Jakov je razumio zapanjujuću istinu da je Isus želio da njegova djeca na zemlji žive kao da su već postli građani upotpunjenog nebeskog kraljevstva.

Isus je znao da su se ljudi uzajamno razlikovali i tako je učio svoje apostole. Dosljedno ih je opominjao da se uzdrže od svakog pokušaja oblikovanja učenika i vjernika prema nekom uzorku. Nastojao je dopustiti svakoj duši da razvije svoj put, da stane pred Boga kao individualna osoba u procesu usavršenja. Kao odgovor na jedno od mnogih Pavlovih pitanja, Učitelj je rekao: "Želim osloboditi ljude kako bi mogli započeti s življenjem novog i boljeg života kao mala djeca." Isus je uvijek insistirao da istinska dobrota mora biti nesvjesna, da pri davanju milostinje ljevica ne smije znati što daje desnica.

Ovog poslijepodneva, trojica apostola su bili šokirani kad su uvidjeli da religija njihovog Učitelja ne poziva ljude na duhovno preispitivanje. Sve religije prije i poslije Isusovog doba uključujući kršćanstvo, pažljivo pozivaju čovjeka na savjesno samoispitivanje. Ali ovo nije bio slučaj s religijom Isusa od Nazareta. Isusova životna filozofija ne sadži religioznu introspekciju. Sin stolara nikad nije poučavao izgradnju karaktera; učio je rast karaktera i proglasio je da nebesko kraljevstvo raste poput gorušičinog zrna. Ali Isus nije rekao ništa što bi preporučilo samoanalizu kao metodu za spriječavanje umišljenog egotizma.

Pravo na ulazak u kraljevsto počiva jedino na uvjetu vjere, osobnog vjerovanja. Cijena koju čovjek plaća kako bi se ostao u kraljevstvu je skupocijeni biser i kako bi postao vlasnikom bisera čovjek prodaje sve što ima.

Isusovo učenje je religija za svakoga, a ne samo za slabiće i robove. Za njegovog života, njegova religija nije postala definitivno i nepromjenjivo uobličena u ispovijesti i teološke zakone; za sobom nije ostavio ni slovo pisanog zakona. Ostavio je svoj život i učenja u nasljeđe svemiru kao nadahnuće i idealističku baština koja pogoduje duhovnoj upravi i moralnoj pouci svih doba na svim svjetovima. Isusova učenja i danas stoje na stranu od svih religija, kao takvih, premda predstavljaju živu nada sve i jedne od njih. Isus nije učio svoje apostole da je religija čovjekov jedini posao; ovo je bila židovska ideja o služenju Boga. Ali on jeste insistirao da je religija bila isključivi posao dvanaestorice. Isus nije nastojao odvariti svoje vjernike od stjecanja prave kulture; on ih je jedino odvraćao od tradicionalističkih okova religioznih škola Jeruzalema. Bio je slobodouman, srdačan, učen i tolerantan. U njegovoj filozofiji pravednog življenja nije bilo mjesta samosvjesnoj pobožanosti.

Učitelj nije pokušao riješiti nerelgiozne probleme svoga doba niti bilo kojeg budućeg doba. Isus je želio razviti duhovni uvid u vječne stvarnosti i potaći čovjeka da živi originalnim životom; jedino se zanimao za suštinske i trajne duhovne potrebe ljudskog roda. Obznanio je dobrotu koja je bila jednaka Božjoj. Uzvisio je ljubav -- istinu, ljepotu i dobrotu -- kao božanski ideal i vječnu stvarnost.

Učitelj je došao kako bi u čovjeku stvorio novi duh, novu volju -- kako bi ponudio novu sposobnost poznavanja istine, doživljavanja samilosti i biranja dobrote -- čovjekovu volju da bude u suglasnosti s Božjom voljom, zajedno s vječnom žudnjom da postane savršen kao što je Otac na nebu savršen.


9. DAN POSVEĆENJA

Isus je posvetio narednu sobotu svojim apostolima; otišli su nazad u brda, na mjesto gdje ih je postavio gdje je nakon duge i prelijepo dirljive osobne poruke ohrabrenja, Isus počeo svečani čin posvećenja dvanaestorice. Ovog Sabatskog polijepodneva Isus je okupio apostole oko sebe na ovom brdu i predao ih u ruke svog nebeskog Oca, pripremajući ih za dan kad će biti primoran da ih ostavi same u svijetu. Ovom ih prilikom nije učio ničem novom; proveli su vrijeme u prijateljskom druženju i duhovnoj zajednici.
Isus se pozvao na mnoge stvari koje je iznio u propovijedi prilikom postavke na istom ovom mjestu, te im je prozivajući ih jednog po jednog naložio da idu u svijet kao njegovi zastupnici. Pri posvećenju Učitelj je rekao: "Idite u svijet i proglasite radosnu vijest kraljevstva. Oslobodite duhovne zarobljenike, utješite potlačene i služite oboljelima. Badava ste primili, badava i dajte."

Isus ih je savjetovao da ne uzmu sa sobom ni novca ni dodatne odjeću, govoreći: "Radnik zaslužuje uzdržavanje." Na kraju je rekao: "Evo, šaljem vas kao ovce među vukove; budite, stoga, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Ali pazite, vaši će vas neprijatelji izvesti pred svoje sudove i kazniti u svojim sinagogama. Bit ćete izvedeni pred upravitelje i vladare zbog ovog evanđelja i vaše će riječi svedočiti za mene. I kad vas budu izveli na sud, ne bojte se tjeskobno što ćete reći, jer će duh moga Oca koji živi u vama tom prilikom govoriti kroz vas. Neki će od vas biti osuđeni na smrt i prije nego na zemlji utemeljite kraljevstvo nebesko, mnogi će vas mrziti zbog ovog evanđelja; ali ne bojte se; ja ću biti s vama i moj će duh ići pred vama u cijeli svijet. A svama će biti I prisutnost moga Oca dok budete išli prvo židove, a zatim pred druge." I kad su sišli s planine, uputili su se nazad svome domu u Zebedejevoj kući.


10. VEČER NAKON POSVEĆENJA

Te večeri, dok je propovijedao u kući nakon što je počela padati kiša, Isus je nadugo govorio nastojeći pokazati dvanaestorici što trebaju biti, a ne što trebaju poučavati. Oni su jedino znali da je religija nametala izvršenje određenih stvari i da je na taj način čovjek postizao ispravnost -- spasenje. Ali Isus je uvijek ponavljao: "U kraljevstvu morate biti ispravni kako bi mogli izvršiti posao." Više puta je rekao: "Budite stoga savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski." Učitelj je svo vrijeme objašnjavao svojim zbunjenim apostima da se spasenje koje je došao objaviti svijetu moglo postići jedino činom vjerovanja, jednostavne i iskrene vjere. Rekao je: "Ivan je propovjedao krštenje u ime pokajanja, patnju zbog starog načina života. Vi ćete proglasiti krštenje prijateljstva s Bogom. Propovjedajte pokajanje onima koji trebaju ovu teoriju, a onima koji već traže iskreni ulazak u kraljevstvo, širom otvorite vrata i pozovite ih da uđu u radosnu zajednicu Božjih sinova." Ali bilo je jako teško uvjeriti ove galilejske ribare da je u kraljevstvu čovjek prvo morao biti ispravan, vjerom, a da bi za ovim uslijedilo izvršenje ispravnosti u svakodnevnom životu zemaljskog smrtnika.
Druga velika prepreka pri ovoj pouci dvanaestorice počiva u njihovoj tendenciji da preinače jako idealistične i duhovne principe religiozne istine u skučena pravila osobnog ponašanja. Isus bi im predočio prelijepi duh stava duše, a oni bi preveli takva učenja u pravila osobnog ponašanja. Mnogo puta bi se naročito potrudili da zapamte što je Učitelj rekao, dok bi gotovo uvijek zaboravili to što nije rekao. Ali polako su usvajali njegova učenja i to zato što je on bio sve ono čemu ih je učio. To što nisu mogli steći iz njegove verbalne pouke, postupno su stekli živeći sa njim. S apostolskog stanovišta nije bilo očigledno da je Učitelj živio život duhovnog nadahnuća svakoj osobi svakog doba na svakom svijetu prostranog svemira. Unatoč tome što im je Isus s vremena na vrijeme govorio, apostoli nisu razumjeli da je on radio na ovom svijetu u korist svih drugih svjetova svoje prostrane tvorevine. Isus nije živio svoj zemaljski život na Urantiji kako bi ostavio osobni primjer smrtničkog življenja svim muškarcima i ženama ovog svijeta, već kako bi stvorio visoki duhovni i inspirativni ideal svim smrtnim bićima svih svjetova.


Iste ove večeri, Tomo je upitao Isusa: "Učitelju, kažeš da moramo postati kao mala djeca prije nego mognemo steći ulazak u Očevo kraljevstvo, a s druge strane, upozorio si nas da se čuvamo da nas ne zavaraju lažni proroci i da ne bacamo nase dragulje svinjama. Ja sam istinski zbunjen. Ne razumijem tvoja učenja." Isus je uzvratio Tomi: "Koliko se ja moram nositi s vama! Vi neprestano doslovno tumačite moja učenja. Kad vam kažem da trebate postati kao mala djeca kako bi ušli u nebesko kraljevstvo, ne mislim da trebate vjerovati u bajke i biti odveć spremni povjerovati u bilo što, niti da se trebate prebrzo pouzdati u laskavce koje ne poznajete. To što želim da izvučete iz ove ilustracije je odnos između djeteta i oca. Vi ste djeca i tražite da uđete u kraljevstvo vašeg Oca. Između svakog normalnog djeteta i njegovog oca vlada prirodna srdačnost koja osigurava ljubav i razumijevanje i koja zauvijek uništava svaki oblik djetetove sklonosti da se pokuša pogađanjem i cjenkanjem steći Očevu ljubav i milost. Evađelje koje idete proglastiti govori o spasenju koje izrasta iz toga što čovjek vjerom spoznaje upravo ovaj vječni odnos između djeteta i roditelja."

Jedna od osobenosti Isusovog učenja je bila to što je moralnost njegove filozofije poticala iz osobnog odnosa između individualnog čovjeka i Boga -- odnosa koji vlada između djeteta i oca. Isus je uvijek naglašavao individuu, a ne rasu ili naciju. Dok su večerali govorio je s Matijom i objasnio da moralnost svakog djela treba biti mjerena prema čovjekovom motivu. Isusova moralnost je uvijek bila pozitivna. Zlatno pravilo, kako ga je Isus preinačio, zahtijeva aktivan društveni kontakt; čovjek je mogao prakticirati starije, negativno pravilo, u izolaciji. Isus je lišio moralnost bilo kakvih pravila i ceremonija te ju je uzvisio u veličanstvene razine duhovnog razmišljanja i istinski ispravnog življenja.
Ova Isusova nova religija nosi određene praktične implikacije; ali kakve god bile njezine praktične političke, društvene ili ekonomske vrijednosti, one su prirodni izdanak ovog unutarnjeg iskustva duše koja ispoljava plodove duha u spontanoj svagdašnjoj službi istinskog osobnog religioznog iskustva. Nakon što su Isus i Matija završili s razgovorom, Šimun Revnitelj je upitao, "Ali, Učitelju, jesu li svi ljudi Bozji sinovi?" I Isus je odgovorio "Jesu, Simune, svi ljudi su Bozji sinovi, i to su dobre vijesti koje cete proglasiti." Ali apostoli nisu mogli razumjeti takvu doktrinu; bila je to nova, cudnovata i zastrasujuca objava. I upravo zbog toga što ih je zelio uvjeriti u ovu istinu, Isus je ucio svoje sljedbenike da se ophode prema svim ljudima kao prema svojoj braci. Kao odgovor na pitanje koje je Andrija postavio, Ucitelj je razjasnio da je moralnost njegovih ucenja bila neodvojiva od religije njegovog zivljenja. On je ucio moralnost, koja nije poticala iz covjekove prirode, vec iz odnosa izmedju covjeka i Boga.

Ivan je upitao Isusa: "Ucitelju, sto je kraljevstvo nebesko." I Isus je odgovorio: "Kraljevstvo nebesko se sastoji od sljedeca tri bitna elementa: prvo, prepoznavanja cinjenice Bozje vladavine; drugo, vjerovanja u istinu sinstva s Bogom; i trece, vjere u djelotvornost najvise ljudske zelje da cini Bozju volju--da bude poput Boga. I ovo su dobre vijesti evandjelja: da vjerom svako smrtno bice moze imati ova tri bitna elementa koji donose spasenje."

I sada, tijedan cekanja je istekao, i spremali su se da se narednog dana upute za Jeruzalem